U ono doba neki iscrpljeni čovjek na prašnome putu zaustavi trojicu jahača i upita ih jesu li oni trojica mudraca što ih je zvijezda dovela do Dječaka o kojemu zbori sav svijet. Pošto mu oni potvrdno odgovoriše, zamoli ih da ga pouče kako da on, slijedeći zvijezdu, dođe do Dječaka.

– Od onoga dana – rekoše mu – zaludno je tražiti zvijezdu u mrklinama noći. Otada je valja tražiti u mrklinama svojega srca. Kada je uočiš, slijedi je neumorno i ne obaziri se na kal, nevremena i bespuća. Hodi postojano zagledan u nju. U svakome koga sretneš nastoj uočiti njegovu zvijezdu. Ne bude li tvojoj duši u drugima uočljivija njihova zvijezda od njihovih mrklina, počet će blijedjeti tvoja zvijezda i tvoj će hod postati nesiguran, a tvoj život besputan. A ustraješ li u ovome što ti je rečeno, očitovat će ti se da sva bića prebivaju u Dječakovoj zvijezdi. Očima nenaviklim na blizinu to će zanavijek ostati skriveno. A ti, iskusiš li ti tu istinu, razdaj je svakome, razdaj skrovito, pa makar je i ne htjeli primiti.   (Stjepan Lice)