Posjetih Pariz. I to u rujnu, jer kažu , Pariz je najljepši u ranu jesen. I doista je tako. Pariz, metropola svijeta, svjetlost svijeta, kako mu tepaju. Ima nešto posebno u tom gradu. Doista, da se ugase svjetla Pariza, ugasila bi se svjetlost svijeta. Svaki kutak Pariza je poseban, romantičan, poziva na istraživanje. Otok na Seini, uz katedralu Notre Dame, remek-djelo srednjeg vijeka, ovdje je apartman gdje su svoje dane provodili vječni romantičar Chopin i buntovnica George Sand. U tihom protjecanju Seine čuju se akordi Chopinovih klavirskih fantazija. Palače, bulevari, raskoš, ali s druge strane  i bijeda klošara, sve to čini Pariz. Uz Seinu bukinisti što prodaju antikvarne knjige uz zvuke starog vergla koji iznemoglim tonovima reproducira sentimentalne melodije. Može se ovdje naći i vrijednih stvari, samo treba tražiti, tako nađoh jednu knjigu pjesama na francuskom s Matoševim potpisom. Ništa čudno, ovdje je lutao „trubač sa Seine“. Umjetnici cijelog svijeta, koji svi maštaju da će jednog dana postati proslavljeno slikarsko ime, nude svoja ostvarenja. Nađe se ovdje i veoma kvalitetnih ostvarenja, ali ima i smeća. Seinom plove brodovi-restorani s kojih odjekuje francuska šansona, čuje se vječna Edith Piaf. Svojim promuklim glasom oslikava Pariz i njegovu atmosferu. Latinska četvrt, kakofonija studentskih glasova, svi jezici svijeta, jer prestižno je studirati u Parizu, diploma stečena na Sorbonnei otvara vrata u cijelom svijetu.

Bulevari, avenije, široki vidici, prelijep je Pariz. Ne zovu ga badava gradom svjetlosti. Dolazim na trg Etoile, na francuskom to znači zvijezda, jer odavde se od Slavoluka pobjede zrakasto širi jedanaest avenija. Stanem pod Trijumfalna vrata, pod kojima je spomenik neznanom vojniku i gledam oko sebe. Prava eksplozija prostora, kao da je trg eksplodirao u zrakama zvijezde. Naviru mi misli na Remarqueov roman „Trijumfalna vrata“. Zaista je stari, dobri Erich Maria, savršeno pogodio duh Pariza. Otputim se Avenijom Georges V. Luksuz kakvog si ne možemo ni zamisliti. Palače koje oduzimaju dah, najluksuzniji automobili svijeta tiho klize avenijom. Prolaznici savršeno odjeveni, dame u toaletama koje vrijede čitavo bogatstvo, nakit na njima vrijedi više nego običan čovjek zaradi tokom života. Da, ali to je Pariz, metropola svijeta. Na pločniku avenije, uz rub ceste stoji čovjek bez noge. Svira trubu, pred njim šešir, traži milodare. Luksuzni auti samo tiho klize, njega nitko ne primjećuje. Svojom bijedom se ne uklapa u ovaj okoliš i način života. Očito je pogriješio odabirom mjesta, na nekom drugom mjestu moguće bi i postigao nešto. Bogataši i super-bogataši samo prolaze ne zamjećujući ga, narušava idilu njihove stvarnosti.

Što ćemo, i to je Pariz.