47. SLAVUJ I SLAVUJ

 

        Bio jedan slavuj od srebra i dragulja. U utrobi je nosio spravicu  za pjevanje, a ispod krila, ključić. Kad bi ga navili, zapjevao bi. Visoko, tanko. Ali on je mislio da pjeva zato, jer mu je naišlo nadahnuće.

Kljun mu je bio zlatan, a oči, dva modra safira. Divili su mu se mnogi. Divila mu se i živa, siva ptičica u krletci: pravi slavuj, stvorenjce od glasa, perja, i sitnih kostiju.

        Jednoga je dana srebrni slavuj čuo kako netko priča onu Andersenovu bajku o carevu slavuju. Shvatio je da je on taj patvoreni slavuj, slavuj-nadomjestak. To jest, da nema ništa od nadahnuća. Od tuge mu je prepukla spravica u utrobi. Kad su ga navili, samo je uzdisao.

Drmali su ga, tresli, ali utaman: zanijemio je. No kad su položili uho na njegove grudi, čuli su pravo pravcato kucanje srca. Znatiželjni, rastaviše ga na dijelove, i ugledaše u grudima srce žive ptice na umoru. I kad je to srce prestalo kucati, vidješe gdje je nepatvoreni slavuj u krletci istegnuo nožice.

“Kakav slučaj”, rekoše.

Suosjećaj, rekli bismo neki, šaptom.

 

 

Dobri čarobnjaci istinom zovu nešto što učenjaci nazivaju bajkom: da su čestice svake pojave, bića, i stvari, načinjene od iste svijesti.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)