Rekla mi je da će plesati sa mnom ako joj donesem crvenih ruža – kliknuo je student – ali u svom mojem vrtu nema nijedne crvene ruže. Iz svojega gnijezda na hrastu ljutiku čuo ga slavuj i izvirio između lišća i čudio se. – Nema crvene ruže u cijelom mojem vrtu! – uzvikivao je i krasne mu se oči napuniše suzama. – Ah, do kakvih sitnica stoji sreća! Pročitao sam sve što su napisali mudraci i znam filozofiji sve tajne, ali mi je život bijedan jer mi nedostaje crvena ruža. – Evo napokon vjerna ljubavnika – reče slavuj. – Noć po noć pjevao sam o njemu, iako ga nisam znao: noć po noć pričao sam njegovu zgodu zvijezdama, a sada ga vidim. Kosa mu je tamna kao zumbulov cvijet, a usne mu rumene kao ruža koju želi; ali lice mu je od ljubavi poblijedjelo kao bjelokost i jad mu se ubilježio na čelu. – Sutra uvečer priređuje vladar ples – mrmljao je mladi student – a moja će ljubav biti na plesu. Ako joj donesem crvenu ružu, plesat će sa mnom sve do jutra. Ako joj donesem crvenu ružu, držat ću je u zagrljaju i ona će mi nasloniti glavu na rame, i stezat ću ruku njezinu u svojoj. Ali nema crvene ruže u mojem vrtu, pa ću sjediti sam a ona će proći mimo mene. Neće ni mariti za mene i srce će mi pući. – To je zaista pravi ljubavnik – reče slavuj. – O čemu ja pjevam, to on trpi: što je meni radost, njemu je jad. Ljubav je zaista divota. Vrednija je od smaragda i skupocjenija od finih opala. Biser i mogranj ne mogu je kupiti niti se prodaje na tržištu. Ne stječu je trgovci niti se može zamijeniti na vagi za zlato. – Glazbenici će sjediti na svojoj galeriji – reče mladi student – i svirat će na svojim instrumentima, a moja će ljubav plesati uz glas harfe i gusala. Plesat će tako lako da se nogama neće dodirivati poda, a dvorani će se u šarenim haljinama zgrtati oko nje. Ali sa mnom neće plesati jer nemam crvenu ružu da joj dam – i on se bacio u travu, pokrio lice rukama i zaplakao. – Zašto on plače? – zapita mali zeleni gušter kad je protrčao kraj njega, a rep napeo uvis. – Zbilja, zašto? – reče leptir koji je lepršao za sunčanom zrakom. – Zbilja, zašto? – šapne svojemu susjedu tratinčica nježnim, tihim glasom. – Plače zbog crvene ruže – reče slavuj. – Zbog crvene ruže! – zaviču oni – jako je smiješno! A mali gušterčić, koji je bio cinik, nasmije se na sav glas. Ali slavuj je razumio tajnu studentova jada te je šuteći sjedio na hrastu i promišljao o tajnoj ljubavi. Odjednom on raširi smeđa krila za let i ustrijemi se u zrak. Proleti gajem kao sjena i kao sjena proleti vrtom. Usred tratine stajala je krasna ruža pa kad ju je slavuj spazio, poleti k njoj i spusti joj se na grančicu. – Daj mi crvenu ružu – dovikne joj – a ja ću ti otpjevati svoju najslađu pjesmu. No ruža odmahne glavom. – Moje su ruže bijele – odgovori ona – bijele kao pjena morska i bjelje nego snijeg na planini. Ali otiđi mojoj sestri koja se plete oko staroga sunčanika i možda će ti ona dati što ti želiš. Odleti slavuj k ruži što se plete oko staroga sunčanika. – Daj mi crvenu ružu – dovikne joj a ja ću ti otpjevati svoju najslađu pjesmu. Ali ruža odmahne glavom. – Moje su ruže žute – odgovori ona – žute kao kosa morske vile što sjedi na jantarovu prijestolju i žuće nego sunovrat što cvate na livadi dok je kosac ne pokosi. Ali otiđi mojoj sestri koja raste pod studentovim prozorom i možda će ti ona dati što želiš. Odleti slavuj k ruži što raste pod studentovim prozorom. – Daj mi crvenu ružu – dovikne joj – a ja ću ti otpjevati svoju najslađu pjesmu. Ali ruža odmahne glavom. – Moje su ruže crvene – odgovori ona – crvene kao golubove noge i crvenije nego silni koralj što se vije po oceanskoj spilji. Ali zima je sledila moje žile, mraz je oprljio moje pupoljke, bura je slomila moje grančice i ja neću imati ruža cijele ove godine. – Samo jednu jedinu crvenu ružu želim ja – uzvikne slavuj – jednu jedinu crvenu ružu! Zar nema nikakav način kako bih je dobio? – Ima način – odgovori ruža – ali je tako strahovit te se ne usuđujem da ti ga kažem. – Reci mi – reče slavuj – ja se ne plašim. – Ako želiš crvenu ružu – reče ruža – moraš je stvoriti pjesmom po mjesečini i obojiti je krvlju iz svojega srca. Moraš prsa nabosti na trn i pjevati mi. Cijele cjelcate noći moraš mi pjevati, a trn ti se mora zabadati u srce, tvoja živa krv mora teći u moje žile da postane mojom. – Smrt je velika cijena za crvenu ružu – reče slavuj – a život je svakomu jako drag. Radost je sjediti u zelenoj šumi, motriti Sunce u zlatnim kolima i gledati Mjesec u bisernim kolima. Sladak je glogov miris, slatki su zvončići što se kriju u dolini i crnica što cvate na brijegu. Ali ljubav je bolja nego život, a što je ptičje srce prema ljudskome srcu? Raskrilio on smeđa svoja krila za let i uzvio se u zrak. Preletio vrtom kao sjena i kao sjena projurio gajem. Mladi je student još ležao u travi gdje ga je slavuj ostavio i još mu se nisu bile osušile suze u krasnim očima. – Veseli se – dovikne mu slavuj – veseli se, dobit ćeš svoju crvenu ružu. Stvorit ću je pjesmom na mjesečini i obojit ću je krvlju iz srca svojega. Za uzvrat tražim jedino da budeš vjeran ljubavnik jer ljubav je mudrija od filozofije, koliko god bila filozofija mudra, i moćnija od vlasti, koliko god vlast bila moćna. Krilima joj je boja kao plamen, a plamene je boje tijelo njeno. Usne su joj slatke kao med, a dah joj je kao tamjan. Student pogleda iz trave i oslušne, ali nije razumio što mu slavuj veli jer je znao jedino ono što piše u knjigama. No hrast je razumio i rastužio se jer je jako volio maloga slavuja koji je sagradio gnijezdo u njegovim granama. – Otpjevaj mi posljednju pjesmu – šapne mu – ostat ću sam samcat kad tebe ne bude. Tako je slavuj otpjevao hrastu pjesmu i glas mu je bio kao voda što klokoće iz srebrna vrča. Kad je on otpjevao pjesmu svoju, ustane student i izvadi iz džepa bilježnicu i olovku. – On ima formu – govorio je sam sebi, odlazeći gajem – to mu se ne može poreći, ali ima li čuvstva? Čini mi se da nema. Zaista je poput većine umjetnika; sasvim je stil, a nema nikakve iskrenosti. Ne bi se žrtvovao za druge. Misli jedino na glazbu, a svak zna da su umjetnosti sebične. Ali mora se priznati da ima u glasu nekih krasnih zvukova. Žalost je što ti zvuci ne kazuju ništa i nisu od nikakve praktične koristi. I ode u svoju sobu, legne na svoj slamnati krevetac i stane misliti o ljubavi; a nakon časka zaspi. A kad je Mjesec zasjao na nebu, odleti slavuj k ruži i nabode prsa na trn. Cijele cjelcate noći pjevao je grudi nabodenih na trn, a hladni kristalni Mjesec nagnuo se i slušao. Cijele je noći pjevao slavuj, a trn mu se zabadao sve dublje i dublje u grudi i živa mu je krv istjecala. Pjevao je najprije kako se ljubav rodi u srcu mladića i djevojke. A navrh ruže procvjetala je divna ruža, latica za laticom redala se kao što se pjesma redala za pjesmom. Bila je isprva blijeda kao magla nad rijekom, blijeda kao prvo jutro i srebrna poput krila zorinih. Kao sjena nizina u srebrnu zrcalu, kao sjena ružina u ribnjaku, takva je bila ruža što je procvala na najvišoj grančici. Ali ružino stablo dovikne slavuju neka se jače pritisne uz trn. – Pritisni jače, mali slavuju – doviknulo mu ružino stablo – jer će svanuti dan dok još nije dokončana ruža. Slavuj pritisne jače uz trn, a sve glasnije i glasnije orila mu je pjesma jer je pjevao kako se rađa strast u duši muškarčevoj i djevojčinoj. A nježna rumen sunula u ružine latice, kao rumen na mladoženjinu licu kad nevjesti poljubi usta. Ali trn se još nije bio zabo u srce i ružino je srce bilo još bijelo jer jedino krv iz slavujeva srca može zacrveniti ružino srce. A stablo dovikne slavuju neka pritisne jače na trn. – Pritisni jače, mali slavuju – doviknulo mu stablo – jer će svanuti dan prije no što je dokončana ruža. Pritisnuo slavuj jače na trn i trn mu dopro do srca i ljuta ga bol probola. Gorka je, gorka bila bol, a sve uznositija i uznositija bila je njegova pjesma jer je pjevao o ljubavi što se usavršuje u srcu, što ne umire u grobu. A divna se ruža zarumenila kao rumen na istočnom nebu. Crvenio se rub laticama, a kao rubin crvenjelo se srce. Ali slavuju je sve slabio glas i krilašca mu lepršala, a oči se zamaglile. Pjesma mu je slabila te slabila i on je osjećao da mu nešto guši grlo. A zatim ispjeva posljednji pjev. Bijeli ga je Mjesec čuo te zaboravio na svanuće i zastao na nebu. Crvena ga je ruža čula, sva zadrhtala od zanosa i rastvorila latice hladnomu jutarnjemu vjetriću. Jeka ga je odnijela u svoju purpurnu spilju u brdima i probudila ovčare iz sna. Preletio je preko trske kraj rijeke i ona je javila moru glas. – Gledaj, gledaj! – uzvikne ružino stablo – ruža je sada savršena – ali slavuj mu nije odgovorio jer je ležao mrtav u visokoj travi, s trnom u srcu. A o podne otvorio student prozor i pogledao – Divna li slučaja! – uzviknuo – evo crvene ruže! Otkad živim, nikad nisam vidio ovakvu ružu. Tako je krasna da zacijelo ima dugačko latinsko ime – i on se nagnuo i otrgnuo je. Nataknuo zatim šešir i pohrlio k profesorovoj kući s ružom u ruci. Profesorova je kći sjedila na vratima i motala na vitao modru svilu, a pseto joj ležalo do nogu. – Rekli ste da ćete plesati sa mnom ako vam donesem crvenu ružu – reče student. – Evo najcrvenije ruže na svijetu. Večeras ćete je nositi kraj srca, a kad budemo plesali, pričat će vam ona kako vas ljubim. Ali djevojka se namršti. – Bojim se da mi neće pristajati uz haljinu – odgovori ona – osim toga, kancelarov mi je nećak poslao pravih dragulja, a svatko zna da su dragulji vredniji nego cvijeće. – Kunem se doista, vi ste jako nezahvalni – reče student zlovoljan i baci ružu na cestu gdje je pala u jarak i kola je pregazila kotačem. – Nezahvalna! – reče djevojka. – Reći ću vam nešto, vi ste jako surovi; a napokon, tko ste vi? Samo student. Mislim da vi nemate ni srebrne kopče na cipelama kao što ih ima kancelarov nećak – i ona ustade i ode u kuću. – Kako je ljubav glupa – reče student odlazeći. – Nije ni napola toliko korisna kao logika jer ne dokazuje ništa i uvijek kazuje ono što se ne zbiva i navodi te da vjeruješ što nije istina. Zaista je sasvim nepraktična, a kako je u naše doba glavno biti praktičan, vratit ću se ja k filozofiji i učit ću metafiziku. Vratio se dakle u svoju sobu, izvadio veliku prašnu knjižurinu i uzeo čitati.

Oscar Wilde