Kako može duša, tako nesavršena kao moja, težiti za posjedovanjem punine ljubavi?... O Isuse, moj prvi, moj jedini Prijatelju, ti kojega jedino Ijubim, kaži mi kakva je to tajna? ... Zašto ne zadržavaš te beskrajne težnje za velike duše, za orlove koji lebde u visinama? ... Ja pak sebe smatram slabom ptičicom koja je pokrivena samo lakim pahuljicama; ja nisam orao, ja imam samo njegove oči i srce, jer se usprkos svojoj skrajnjoj sićušnosti usuđujem gledati u božansko Sunce ljubavi, i moje srce osjeća u sebi sve težnje orla. Ptičica bi htjela letjeti prema tome sjajnom Suncu koje je očarava oči, htjela bi oponašati svoju braću orlove koji se uzdižu do božanskoga ognjišta Presvetoga Trojstva ... Jao ! Sve što može učiniti, to je da zamahne svojim malim krilima, ali poletjeti - to nije u njezinoj ograničenoj moći! Što će biti od nje? Zar će umrijeti od žalosti videći da je tako nemoćna? ... O ne, mala ptičica neće se ni rastužiti. Sa smionom predanošću ona ostaje i gleda u svoje božansko Sunce.

Ništa je ne može preplašiti, ni vjetar ni kiša. Pa ako tamni oblaci sakriju Zvijezdu Ljubavi, mala ptičica ne napušta svoga mjesta; ona zna da s onu stranu oblaka njezino Sunce sja uvijek, da njegov sjaj ne može potamnjeti ni jedan jedini čas. Katkada, istina, srce male ptičice napada oluja, čini joj se da ne postoji ništa drugo osim oblaka koji je okružuju; to je čas savršene radosti za siroto slabo malo biće: Koje li sreće za njega - ostati ipak ondje, gledati nevidljivu svjetlost koja se izmiče njegovoj vjeri. Isuse, dovde shvaćam tvoju ljubav prema maloj ptičici, jer se ona ne udaljuje od tebe ... Ali, ja to znam, a i ti to znaš, često se nesavršeno malo stvorenje, iako ostaje na svom mjestu (to jest pod zrakama Sunca), daje malo odvući od svoga jedinog zanimanja, uzima zrnce zdesna i slijeva, trči za crvićem ... nailazeći na lokvicu vode okvasi jedva razvita krila, ugleda cvijet koji joj se sviđa, i tada se njezin mali duh bavi tim cvijetom... Napokon, ne mogući letjeti poput orlova, siromašna se ptičica bavi još zemaljskim tricama. Međutim, poslije svih svojih nedjela, umjesto da se sakrije u kakav kut i da oplakuje svoju bijedu i da umire od kajanja, ptičica se okreće prema svome ljubljenome Suncu, izlaže njegovim blagotvornim zrakama svoja okvašena krilca, cvili kao lastavica i u svojoj mu slatkoj pjesmi povjerava, pripovijeda u tančine svoje nevjernosti, misleći da će u svojoj smionoj predanosti na taj način steći više vlasti, potpunije privući Ljubav Onoga koji nije došao da zove pravedne, nego grešnike ... (Mt 9,13) Ako božanska Zvijezda ostaje gluha na tužne cvrkute svoga malog stvorenja, ako ostaje zastrta... eto, malo stvorenje ostaje mokro, pristaje se smrzavati od studeni i još se raduje toj patnji koju je, međutim, zaslužilo...

O Isuse, kako je tvoja ptičica sretna što je slaba i malena: a što bi bilo od nje da je velika?

...Nikada ne bi imala smionosti da se pojavi u tvojoj nazočnosti, da drijema pred tobom... Da, to je još jedna slabost male ptičice kad poželi gledati u božansko Sunce i kad joj oblaci smetaju da vidi jedinu zraku; protiv volje joj se njezine očice zatvaraju, njezina se glavica skriva pod krilce, a siromašno malo biće zapada u san, misleći da uvijek gleda u svoju ljubljenu Zvijezdu.

Kad se probudi, ona ne tuguje, njezino srdašce ostaje u miru, ona ponovno započinje svoju službu ljubavi, zaziva anđele i svece, koji se uzdižu kao orlovi prema Ognjištu koje uništava, prema predmetu njezine želje, i orlovi sažaljuju svoju sestricu, štite je, brane je odgone jastrebove koji bi je htjeli proždrijeti. Jastrebovi, to su slike zlih duhova, njih se ptičica ne boji, njoj nije suđeno da postane njihovim plijenom, nego plijenom Orla kojega gleda u Središtu Sunca ljubavi.