Na obali potoka sjedio je pustinjak i razmišljao.

Kad je otvorio oči, ugleda škorpiona koji biješe pao u vodu i sad se očajnički borio da ispliva i da spasi život. Pun suosjćanja, pustinjak ispruži ruku, uhvati škorpiona i iznese ga na obalu. No, ovaj se naglo okrene i ubode ga nanoseći mu strahovitu bol. Pustinjak se opet vrati meditaciji. Kad je otvorio oči, opet se škorpion borio svim snagama da ispliva na obalu. I ovaj put ga je izvadio, a škorpion je opet svome spasitelju uzvratio ubodom od kojeg je pustinjak bolno uzviknuo. Isto se ponovilo i treći put. Pustinjaku su oči suzile od uboda što ih biješe zadobio. Neki seljak je sve to promatrao, pa mu dovikne: 'Zašto se trudiš oko tog bijednog stvorenja, koje ti dobro uzvraća samo zlim?'.

Na to pustinjak odgovori: 'Zato što obojica slijedimo svoju prirodu - škorpion je stvoren da ubada, a ja sam stvoren da budem milosrdan.............