76. ŠKOREK

 

        Škorek je bila jedna stvarca među stvarcama, koja je imala tanušne nožice, i koja je mogla postati biljka ili kukac. Odrasli i obrazovani nisu znali što je to škorek, oni su mislili da se radi o škaricama, upaljaču, ili džepnomu mjeraču koraka. A škorek je, eto, bio stvar, što neće reći predmet; stvar je to nešto što u sebi ima mogućnost pretvorbe u nešto drugo živo  – biljno ili sitnoživotinjsko.

        Da se na vrijeme saznalo, moglo se već otpočetka krenuti s novim razvrstajem stanovništva planete Zemlje. Razredu tradicionalno neživih, kao što su minerali i metali, i razredu tradicionalno živih kao što su amebe i čovjek, dodao bi se i treći razred, vrlo stara novost, koja se zove stvar. Nešto što je oboje -  po uzoru na nežive neživo, a po uzoru na žive živo – kako kada i kako radi čega.

        Škorek je, dakle, spadao u tu vrstu pojava. Dok bi ležao na radnomu stolu domaćice i bio nešto ručno i stručno, znao bi nestati i otrčati iza ormara da tamo bude, recimo, žohar. To je razlog s kojega su domaćice uvijek krivile ukućane da su im zametnuli korisne spravice kao što su škarice.

        Noću bi se čulo škrgutanje njegovih finih zglobova: trljali su se do besvijesti, da bi se još profinili, i postali nečujni.

        Djeca su lovila škoreka, i često je samo dlaka nedostajala da ga ulove. A jednom su ga propisno ulovili. Bilo je to ovako:

        U dvorištu iza kuće škorek je jednoga dana bio plod trešnje - samo jedne trešnjice na stablu od njih tri stotine. Najmlađe je dijete ubralo baš tu trešnjicu. I kad je zagrizlo, osjetilo je nešto tvrdo, a nije koštica: škorek se u ustima djeteta pretvorio u rubin, krupan koliko i trešnja.

Dijete je izvadilo crveni kamen i pokazalo ga starijoj braći. Starija braća pokazaše ga roditeljima. Roditelji su, čudeći se, njihali glavama, a onda upitali druge i treće o čemu bi se moglo raditi. Dok napokon i neizbježivo u igru nije ušao stručnjak: draguljar, a odmah za njim i redar, njemu za petama poglavar redarstva. Draguljar izjavi i napiše potvrdu da je to rubin, i da vrijedi koliko i cijela ona obiteljska kuća, i još pola susjedove.

        Svi sada saletješe dijete da im kaže gdje je našlo skupocjeni kamen. Ono je pokazalo na stablo trešnje.

        “To nije bio rubin, nego trešnja. Bar u početku”, dodalo je trijezno.

        Nisu mu vjerovali. Pretraživali su dvorište. I jer nisu ništa našli, odoše kućama, i oni zanjihanih glava. Sve je to bilo veselo, jer takva je škorekova narav.

        Ali se stvar ne završi na tomu. Dan potom, dogodi se prvorazredni i nezapamćeni užas: iz sigurnosne blagajne u redarstvu, netragom je nestao dotični rubin. Koga sad optužiti? Cjelokupno redarstvo? Ili samo poglavara? Ali dijete izjavi da je redarstvo na čelu s poglavarom, žrtva škoreka.

“Kakvoga škoreka”? navališe ga pitati.

“Škoreka”.

I pokaže im pukotinu u zidu dvorišta, odakle je virio škorek u obliku zlatnoga hrušta. Smijao se cijelim svojim neomeđenim bićem. Namignuo je dječaku i rekao mu:

        “Ala smo ih zakovrtnuli”!

“Baš jesmo”, odgovori dječak.

“Odoh sada tamo u blagajnu. Što misliš o smaragdima”?

        “Mislim da nisu dobri za jelo”.

 

        Nađen je, dakle, smaragd na mjestu rubina, i pošto smaragd nije rubin, ne bude vraćen dječakovim roditeljima.

“Budući je iz vaše kuće izašao rubin, o čemu svjedoči potvrda draguljara, ne možete ni po kakvomu zakonu dobiti smaragd”, dokazivalo se, pregonilo se. “A odštetni zahtjev zbog nestaloga rubina možete uputiti tamo-i-tamo”.

No i nije važno što je poslije bilo sa smaragdom, i odštetom za rubin. Važno je, to jest prijelomno je mjesto u povijesti odrastanja, da su djeca tada prvi puta shvatila kako nitko ne vidi škoreka osim njih.

        Malo pomalo, i oni prihvatiše da ga ne vide. Pristadoše na oštećen vid da ne bi ostali djeca.

       

 

        Škorek je kratkotrajno viđan u ranomu djetinjstvu, a trajno je viđan samo u bajkama.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5.
(još neobjavljeno)