Sutradan, je kao i obično počeo sa školom. Učitelj je bio visok i jak Dalmatinac, strog ali dobroćudan. Veoma me je volio jer sam svoje obveze uvijek marljivo izvršavala.

 

-         „Što si ti Ljubice danas tako zamišljena?“ – prenuo  me je iz razmišljanja – „jesi li obavijestila oca da je danas roditeljski sastanak?“

-         „Jesam, učitelju, ali otac poručuje da mora raditi i ne može doći. Rekao je da ja ostanem!“ prozborih pognute glave srameći se zbog toga što moram opravdavati nemar svojeg uvijek pijanog oca.

Već više nisam mogla podnositi njegovo zacrvenjele i podbuhle oči, smrdljiv zadah iz usta. S jedne strane mi je bilo je drago što ne dolazi na roditeljske sastanke da ga bar nitko ne vidi takvog, dok sam s druge strane zbog toga bila tužna jer nisam nikoga imala tko bi se za mene brinuo i upitao u školi za moj uspjeh. Nikoga, tko bi bar malo pokazao da mu je do mene stalo.

Tako se poslije nastave i ja ušuljah u učionicu u kojoj se održavao roditeljski. 

Moj još mali i nerazvijeni mozak nije shvaćao da sam se i ovakvim postupkom izvrgla ogovaranju i sažaljevanju ostalih roditelja i djece iz razreda.

Ukočila sam se sva, kad negdje iz predzadnje klupe začuh tihi glas; - „Jadno dijete, siroče!“ 

Siroče! Siroče! Poput jeke odzvanjao mi je u ušima ovaj glas gotovo cijele večeri.

Nekako sam izdržala na sastanku do kraja, a zatim blijeda poput krpe izjurila iz učionice u mrak.

Bilo je već jako kasno i vani je bio potpuni mrak.

S obzirom da se naselje u kojem smo imali kuću tek naseljavalo još nije bilo javne rasvjete u svim dijelovima, tako i ja uronih u mrklu noć.  

Još mi je u ušima odzvanjalo: Jadno dijete! Siroče! Siroče! Jadnica!

Iznenada me iz tuge prenu glas:

-         „Stani, da vidimo koliko imaš novaca i dragocjenosti, a onda ćemo vidjeti kako ćemo dalje?“

Sjetila sam se da su prijateljice pričale da na ovom putu neki dječaci iz viših razreda ovdje dočekuju manju djecu i pljačkaju ih i maltretiraju.

Shvatila sam da sam i ja naletjela na jednoga od njih. No meni ionako nije imao što uzeti.

Jedino što sam imala, svoj ponos, svakim je danom bivao sve manji i manji, a večeras je bio manji od zrna pšenice.

Jedva skupih snagu da progovorim.

-         „Zašto otimaš novac? Zbog čega to radiš?“

-         „Nemam nikoga da o meni brine pa se snalazim, ali tebe to nije briga! Daj pare i odlazi! Začepi gubicu!“ – grubo će dječak.

-         „Slušaj me“ – opet progovorih, „rado bih ti dala da imam koji novčić, ali ja sam također bez mame a i oca kao da nemam, nikada mi nije dao nikakav novac. Nemam ti što dati! 

Stadoh plakati u glas.

-         „Ajde, dobro, ne plači! Ne bih te dirao ni da umirem od gladi. Vidim da smo supatnici, jednaka nas je sudbina zadesila. Jednako smo tužni i ja i ti!“

-         „Hajde, idi kući na miru. Nitko te neće i ne smije dirati. Od sada se ja o tome brinem!“ – prozbori dječak i iz tame se začuje i njegov plačan glas.