99. SKOK S TORNJA

Nekomu je čovjeku dotužio njegov smožden, turobni život. A nije bilo nikoga komu bi mogao reći da mu je život dotužio, i da ga je zato  odlučio prerezati skokom u dubinu. 

“Pa dobro, tim bolje što nema nikoga”, zaključio je trijezno. “Samo bi me odgovarali, možda bi me i odgovorili, pa bi se ova muka produžila”.

Popeo se na gradski toranj  u istomu trijeznom raspoloženju, i bacio se u dubinu. Za nekoliko sekundi, tijelo mu se na pločniku spljeskalo u krvavu pljeskavicu. Ljudi se skupiše, zgranuti, zgroženi, savješću zagriznuti, pa rekoše:

“Jadnik, i zelen mu se bor u ruci sušio...”

Zapravo, svatko je dobro znao da je jadnika uredno zaobilazio, da mu nikada nije ni pokušao pružiti zelenu grančicu. Izbjegavali su ga, kao da je nesreća kuga. Uostalom, možda i jest.

Ali za onih nekoliko sekundi pada samoubojici je drukčije teklo vrijeme. Najprije je osjetio uznosit let, radost, i ljepotu, o kakvoj se na zemlji ni sanjati ne može. Oko njega modrina, tišina, u kojoj se on osjećao kao nekad u utrobi, koja ga je na svijet donijela.

“Majko”, šaptao je šireći ruke.

Dugo je to trajalo. Napio se blistave slobode do ruba svojega bića. Onda je, gotovo usput, pogledao ispod sebe i ugledao zemlju već sasvim blizu. Kao da polaže račune svemu oko sebe, rekao je:

“Ja sam se nauživao. Ovo se ničim ne može platiti, i stoga od srca hvala, komu god hvala treba ići”.

Kad je bio već tri lakta nad pločnikom, on još jednom lagašno potpiše svoj oprost duga:

“Da, majko, zbog ovoga je vrijedilo živjeti čak i onaj turobni život - jer da nije bilo njega, ne bih ja nikad skočio s tornja...”

 

Na čijoj smo strani, ako smo na čovjekovoj strani?

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5. (još neobjavljeno)