SJEME

 

        U početku je bilo osam sunaca. Imala su kljove, i išla obodom kruga, ne dodirujući se. Sva su bila zlatne boje, gotovo bijele. U osovini krugohoda nalazila se tamna ovojnica, a u ovojnici crveno sjeme.

        Osam sunaca okretalo je kljove u prostor, kao da brane ono što im grije leđa – crveno sjeme. Prostor bijaše usijan, nepomičan, tvrd. Završavao se tankom dlakavom opnom, koja je neprestance pucala, i žar se i sjaj gubio kroz puklinu, neznano kuda.

        Progovori jednom crveno sjeme:

        “Kamo odlazi sunčev žar i svjetlost? Kuda vodi put koji počinje od granice našega svijeta”?

        “Ja ću vidjeti”, reklo je prvo sunce.

Otkinulo se iz osmočlanoga vijenca i sunovratilo se put dlakave opne. Probilo je glavom opnu i nekud uminulo. Onda je sjeme opet upitalo:

“Je li se što čulo i vidjelo”?

“Ništa”, rekoše sedam sunaca.

“Pa zar se i dalje ne zna kamo curi naša svjetlost”?

“Ja ću vidjeti”, reklo je drugo sunce.

Otkinulo se i ono, i strmoglavilo se put opne, koja je umah prepuknula. Sunce je kliznulo kroz pukotinu i nestalo. Nakon nekoga vremena, krenulo je i treće sunce, da bi doživjelo sudbinu prva dva. Tako redom, dok se nije stiglo do osmoga. Ono reče:

“Ako i ja uminem, tko će grijati sjeme? Čije će ga kljove braniti”?

I ostane. Dugo je to trajalo. Toliko, da se zaboravilo što je bilo.

Progovori poslije mnogoga vremena crveno sjeme:

“Ja mislim da znam kuda i kamo odoše”.

I nadme se, zažari se, i ispljunu u krug sedam izgubljenih sunaca s njihovim kljovama.

“Mislili ste da vi mene branite i hranite. Branim i hranim ja vas”! hihotalo je sjeme te su od njegova hihota podrhtavale moćne zrake. “Gutam vas i rađam vas”!

Čudila su se sunca, njih osam. Htjedoše se osvrnuti, pogledati što im je to iza leđa, ali se u okretu zapletoše kljovama. Dugo je to trajalo.  I dok su se tako otpletali, otključavali se, sve se opet zaboravilo.

 

 

Pojmovnik, redom:

 

Sjeme = čestica svih čestica, Bog incognito.

 

 

 

Vesna Krmpotić, DAVNOBUDUĆA SADAŠNJOST   (još neobjabljeno)