50. SITNO POZNATO I SILNO NEPOZNATO
“Kćeri”, reče Divni Stranac jednoj starici, “nanosila si se godina, vrijeme je da zbaciš taj teret...”
“Ne zamjeram Ti što mi najavljuješ smrt, koja se već ionako najavila kostoboljom, slabim vidom, i borama bez broja. Već Ti zamjeram što me zoveš kćerju. Ta unuk bio Mi mogao biti, i praunuk...”
“Zar nisi sinoć molila Očenaš? Kojim si riječima oslovila Onoga, komu se moliš“?
“Ocu sam se molila, a ne Tebi...”
“I zar nisi sinoć molila Oca da ti uzme teret s pleća”?
“Molila sam”.
“I evo, Otac je spreman ponijeti tvoj teret”.
Starica lupnu štapom i zahukće:
“Uh, ne služi se Otac svakom prišipetljom ljudskom da bi Sebe objavio”!
“Zar nisi sinoć rekla Ocu da bi Ga željela vidjeti očima”?
“Rekla sam”.
“I evo, Otac ti je došao u liku kakvoga ti oči mogu vidjeti”.
Podigne starica štap i zasikće put Stranca:
“Ne huli, zgubidane! Gdje bi Otac kraj tolikih anđela uzeo nikogovića stranca”?!
“I posljednje: zar nisi sinoć zamolila Oca da ti spusti s neba dugu u znak da te čuo”?
“Zamolila sam. Gle, a odakle ti to znaš“?
Stranac tada mahnu rukom, i s vedra neba siđe duga, pokloni Mu se, i sklupča Mu se do nogu.
“I”? reče Stranac, smiješeći se. “Je li Otac uslišao tvoju molbu”?
Starica je buljila u dugu, ne vjerujući onomu što vidi. Dok je buljila, godine joj stadoše sipiti niz pleća kao pijesak iz probušene vreće. Kad je trepnula vjeđama, duge nestade, a pred njom se nađe starac svečane, sijede brade.
“Gdje je onaj mladić”? upita pomlađena. “Maločas je bio tu”.
“Uzeo sam na Sebe tvoje godine, i zato Me opet ne prepoznaješ“, reče starac odlazeći. “Svejedno, javi Mi se večeras”.
Sitno poznato krojilo bi silno nepoznato...
Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)