Starac je sjedio pognute glave i strpljivih leđa dok su jalove optužbe njegove srdite žene padale oko njegovih ušiju. Kao beskrajan vodopad pljuštala je neprestana paljba njenih predbacivanja:" Glupi sjedobradi starče,zašto si gubio vrijeme oklijevajući na putu? Tvoj otac, i njegov otac,i otac otca njegova, svi su bili čuvari vrata hrama;i ti,da si bio brz kada su poslali po tebe, i ti bi postao čuvar kao oni.Ali sada je izabran onaj koji je bio pripravniji. O,ti beskrajno glupi starče, kojem je bilo draže dangubiti na putu, da bi, zamisli,mogao nositi križ nekom mladom drvodjelcu, buntovniku i kriminalcu." "Istina je," rekao je starac,"sreo sam mladića,koji je trebao biti razapet i centurion mi je naredio da nosim njegov križ.I nakon što sam ga donio na vrh brda, još sam se malo zadržao ondje zbog riječi koje je govorio, zato što je bio strahovito tužan, ali ne zbog sebe, nego zbog drugih, i ta čudesnost njegovih riječi tu me zadržala, tako da sam zaboravio sve ostalo." "Jesi, zaista,zaboravio si na sve ostalo pa i na ovo malo pameti što si ikad imao, i tako si zakasnio da te postave za čuvara vrata hrama!Zar te nije sram, kad pomisliš da su tvoj otac, i njegov otac i otac oca njegova, svi bili čuvari vrata kuće gospodnje, i da su njihova imena ispisana zlatnim slovima i da će ih svi ljudi čitati u buduća vremena za vijeke vjekova! Ali za tebe, stara, neuspješna budalo, jedinog u čitavoj tvojoj obitelji, nikad se se neće više čuti, jer,tko će na cijelom svijetu,kad umreš, tko će ikad čuti za Šimuna Cirenca?"