Ranojutarnji poziv jučer na poslu: „Radi li kod vas jedna gospođa Habari? Upravo ju je udario auto dok je prelazila ulicu. Ja sam policajac i javljam vam da neće doći na posao, čekamo hitnu pomoć...“
„Molim vas da uputite bolnička kola ovamo, u našu bolnicu, da ju ne odvezu tamo… u Svetog Marka… ili ne znam kamo…“
„U redu, reći ću im.“

Pola sata kasnije mi javljaju da je Sima dopremljena u šok sobu hitnog prijema i da je super dobro prošla.

Sjetila sam se da je prije dva mjeseca pala u autobusu i zbog toga taj dan nije mogla raditi. Tjedan dana kasnije je tresnula o beton prilikom izlaska iz busa, opet bez ozljeda. Nedavno je imala „okršaj“ sa jednim biciklistom koji ju je okrznuo dok se polako gegala putem, idući na posao. Iako nikad ne vadi krv pacijentima, već par puta se ubola na iglu ( gdje li ih je samo našla…). Prije desetak dana, na pauzi za ručak, letjela je kroz kantinu sa juhom od rajčica… Kakav je to ludi prizor bio! Sa crvenim mrljama po bijelim zidovima i bijelim uniformama onih koji su se zatekli u blizini. Nekih njenih nezgoda ne mogu se više ni sjetiti, jer bilo ih je toliko puno i toliko često da su se ljudi prestali obazirati.  To je Sima. Njoj se jednostavno događaju takve stvari.  

Palo mi je na pamet kako mi je prošle godine rekla: „Mislim da to nije fer što ti nisi moja šefica. Danas idem kod direktora i zamolit ću ga da ti budeš moja šefica, a ne njih dvoje. On je u redu, ali me ne razumije, kao što me ti razumiješ i uvijek imaš odgovor i rješenje za sve. On komplicira. A ona… Ona je zločesta žena koja se ismijava sa mnom i šikanira me, a nema ni malo smisla za humor….”
“Ali Sima, slobodno mi se možeš obratiti u svako doba kao i do sada. Jednostavno radi svoj posao i ako ti treba pomoć  tu sam. Zar je bitno tko je šef. Ja sam tu za tebe i ne boj se.“

Kasnije se vratila nasmijana: „Otkrila sam tvoju tajnu, ali ne boj se neću nikome reći! Upravo sam doznala da si ti tajna šefica, da si šefica i njemu i njoj, a time i meni i da oni nikakve odluke ne donose bez tebe. Kako to nisam prije sama shvatila….“
„Eto, sada kad to znaš, onda imaš još jedan razlog više da se ne trebaš bojati.“

Sima se vodi kao psihički bolesna osoba. Posttraumatski sindrom, nakon 5 dana provedenih ispod ruševina, prije puno godina, doma u Iranu. Iako je po zanimanju medicinska sestra, ona ne smije raditi svoj posao. Nakon desetak odjela kroz koje su je vozali od mila do nedraga, prije godinu dana su je uspjeli “uspješno” zaposliti u onkološkoj ambulanti; da nosi krv u laboratorij, donosi pacijentima terapiju iz apoteke, raznosi poštu i… to je sve! Za svaku aktivnost koja se zapravo samo ponavlja iz dana u dan, Sima svaki dan ima ista pitanja; gdje da ubaci pisma, gdje da odnese monovete sa krvi, koje je ime a koje prezime pacijenta, i tako… Tako dan za danom, od pola osam do tri. Sima radi njoj zadani posao i usput nervira sestre u ambulanti.

Sima nije glupa. Jednom mi je rekla: “Ja sam bolesna žena i ne želim živjeti život koji živi većina zdravih ljudi. Ta njihova borba i takmičenje, stalno neka konkurencija, taj stres i pritisak koji sami sebi rade samo da bi se dokazali da su bolji, pametniji, vredniji od drugih…. Meni sve to ne treba. Obavim svoj zadatak na poslu onako kako mogu i znam i idem kući. U slobodno vrijeme se ne razlikujem od onih koji su zdraviji i uspješniji od mene. Družim se, izlazim, znam se opustiti, uživam u prirodi i u susretima sa mojim prijateljima…. Dobra sam mama svom sinu i volim ljude. Iako mi se događaju nevjerojatne stvari, i imala sam puno teških trenutaka, nikad ne gubim volju…. ”

Jučer kad sam je posjetila, nakon prometne nesreće, smijale smo se dok mi je pričala kako je doživjela i preživjela susret s haubom i s prestravljenom mladom vozačicom.
“Bibi, znaš, ja moram puno, puno moliti i zahvaljivati Bogu, zamisli, snimili su me od glave do pete i sve je ok. Samo govoriti nisam mogla, od šoka…. Ipak, pitam se da li i što moram od danas promijeniti u svom životu….”
“Ništa, Sima, ništa, tvoj život je sasvim u redu, samo ne moj više biti kamikaza!”
“Ok, šefice!” J