Čekam Silviju u svom omiljenom lokalu, gdje me svi poznaju i toplo dočekuju. Već sam dvadeset dana u svom gradu, polako se privikavam na neke druge šumove, koji su zamijenili brodske, osluškivane punih deset mjeseci. Još se budim u rano jutro, nešto prije četiri, dok je još mrkla noć, ali praskozorje je tu, blizu, ljeto je počelo, ležim u mraku, osluškujem: tiho je, nema šuma stroja i postajem svjestan da sam kući, u svom  krevetu i da mogu nastaviti sa spavanjem. Osjećaj mira. Opuštenosti.

 

   Jednog jutra nisam se okrenuo na drugu stranu i nastavio spavati: umjesto toga, brzo sam ustao, baš kao što radim na brodu, žureći u strojarnicu, ali sam sad požurio u kuhinju, pristavio kavu i dok se voda zagrijavala, navukao trenirku, tenisice: pripremio se za trčanje. I baš na tom svom prvom trčanju nakon punih deset mjeseci, naletio sam na nju, na Silviju. Šibala je ispred mene, tjerajući me da gledam u njenu stražnjicu sapetu kratkim i plavim sportskim dresom, koji je otkrivao njene pocrnjele od sunca duge noge, fino oblikovane, čvrste. Male su joj grudi veselo poskakivale, pozdravljajući zoru: sunce samo što nije izašlo, ljeto bilo na početku, dani postajali duži. Smeđa joj kosa u ritmu udara leđa, jako uspravna, malim grudima sječe ljetno jutro, pozdravljajući ga prpošno, ponosno, zelene joj oči blistaju. Radost pokreta.

   Naravno da sam je morao prestići! Zapeo sam iz sve snage, uspio nekako u tome, istrčao još stotinu metara i morao stati: gadan me kašalj gotovo oborio s nogu. Previše cigareta, premalo kretanja: na brodu ne možete trčati. Ali zato možete pušiti!

   - Trebate li pomoć? - pita me ona, zaustavljajući se pored mene, svježa, nije se uopće zapuhala, zarumenjelih obraza, smijući se.

   - Ostani tu - nekako sam uspio odvaliti između dva napadaja kašlja. - Sam pogled na tebe me liječi!

   - Ah! - uzvikne ona. - Ipak niste mrtvi!

 

   Tako je počelo. I traje već dva tjedna. Nerazdvojni smo, svaki njen slobodan trenutak provodimo zajedno. Medicinska je sestra, radi kod zubara sa privatnom ordinacijom i dobro joj je. Ne kuka i to cijenim: jedna je od rijetkih koja se ne žali na težak život. Ravno sa posla dolazi kod mene, kao da mi je žena! Preko dana uvreba priliku, otrči kući presvući se, a i dva je puta donijela svježu odjeću sa sobom. Pomislio sam da joj je namjera useliti se, ali je već sutradan odnijela svoje šarene krpice. Ne pita ništa, ne traži ništa: idealna žena za mene! Ne vjerujem svojoj sreći, jednostavno ne mogu! Mora postojati nešto što ne vidim: ovo je suviše dobro da bi bilo istinito. Ta mi misao kljuca u glavi i jedino mi ona kvari apsolutno uživanje koje mi Silvija pruža! Jer noći sa Silvijom se nikako drugačije ne mogu nazvati, osim punim uživanjem. Kad ona odlazi na posao, ostavljajući me samog u krevetu, omamljenog, iscrpljenog, mirnog i zadovoljnog, a ona blistajući, kao da je spavala osam sati, osjećam radost iščekivanja, jer istog časa, kad se vrata zatvore za njom i njeni se dugi i brzi koraci počnu udaljavati, počinjem brojiti sate do njenog povratka. Tjera me neprekidno osjećati čežnju i, kad mislim da sam gotov, da više zbilja ne mogu, da nisam ni za što spomena vrijedno sposoban, ona učini nešto: šapat, dah, dodir... i budi čežnju i ujedno i snagu u meni, za koju sam samo minutu ranije bio siguran kako je ni mrve nema u meni. Strastvena Silvija! Podatna Silvija! Neumorna Silvija! Moja ljubavnica Silvija!

   Dok je gledam kako mi prilazi, nešto škljocne u mojoj nutrini i ničim izazvan, počnem je uspoređivati sa Nadiom. Ljepša je od Nadie, malo viša, punija, ali nije debela. Mlada privlačna žena sa kojom bi se svaki muškarac ponosio. Ali...Nadia je...pa, ne znam kako drugačije reći, Nadia je naprosto Nadia. Unikat u mom životu. Sad, kad sam je potpuno i konačno izgubio, počinjem neke stvari shvaćati. Ili sam ih znao od prije, ali ih nisam želio prihvatiti? Sve je moguće sa mojom ludom prirodom! Zanima me kako joj je? Kako se snašla u braku? Jedne sam večeri posegnuo za telefonom, ali sam na vrijeme odustao. Čemu? Ne možeš oživjeti mrtvo. A Silvija, Silvija je živa: radost života pršti, izbija iz svih njenih pora. Poziva. Svoju radost i strast nesebično prenosi na mene. I to me opija!

   - Kako si? - pita me Silvija kao da me danima nije vidjela: jutros je mirišući na mene odjurila na posao.

   - Što ćeš popiti? - pitam je.

   - Isto što i ti! - Avanturistički duh: volim to kod nje. - Što to piješ?

   - Rum. Neće ti se dopasti! - opominjem je.

   - Rum - govori Silvija konobarici Jelki, simpatičnoj pjegavici od kojih osamnaest. - Donesi i njemu još jedan!

   Gledam je u čudu. Još je dobro ne poznajem. Kad bolje razmislim, ne poznajem je uopće! Što znam o njoj? Samo ono što mi je sama rekla, a to i nije baš previše. Veselo, razdraganim pokretima, mekim, prirodnim, spušta svoju lijepu stražnjicu u pletenu stolicu nasuprot mene i podiže, poput svih ostalih žena, velike naočale na kosu, umjesto da ih skine. Gleda me sa osmjehom, tajanstvenim, i počinjem nešto slutiti. Prebacuje beskonačno dugu i golu nogu  preko druge beskonačne duge i gole noge i pri tom me pažljivo gleda, prati svaki moj pogled. Radi iznenadnog probuđenog i neshvatljivog prkosa, koji se podiže u meni ne skrivam pogled: namjerno i direktno gledam ravno u njeno međunožje, koje za trenutak bjelinom zatreperi i odmah zatim bi sakriveno; povukla je kratku suknju pažljivo ispod dugih butina i sad čedno sjedi, mirno gleda, kao da maločas nije upriličila pravu pravcatu predstavu, noge ukoso podvijene, stopalima ispod stolice. Mali show, samo za moje oči.

   - Što je? - pitam je. - Što se događa?

   - Moram ti nešto priznati - mirno odgovara, bez nervoze. - Nećeš se obradovati, ali reći ću ti istinu.

   - Istina me uvijek raduje.

   - Možda ova istina neće - kaže Silvija, naginje se prema meni i šapuće tiho: njene su riječi samo za moje uši. - Udata sam i večeras mi muž dolazi. A to znači da ovu noć neću provesti kod tebe.

   Kao da ima osjećaj dramatičnosti, Jelka u tom trenutku prilazi i spušta rum ispred mene. Ispijam ga u dahu iznenađenja: iznenađenje je potpuno i treba mi nekoliko trenutaka da se priberem.

   Otkriva da je udata već deset godina, udala se vrlo mlada, naravno za svoju prvu ljubav i sada pomalo počinje shvaćati da je mnogo toga propustila. Muža je počela varati prije otprilike tri godine: ne čini to baš često, ali...Što je to često, pitam se, dok je slušam kako mi objašnjava svoj život, život na nekoliko kolosijeka, kako ubrzo shvaćam. Naravno da se ševi i sa svojim zubarom! Smije se govoreći kako to ide uz posao. Znači, ja sam treći koji nalazi zadovoljstvo između njenih prekrasno čvrstih butina! Ili ima još neki, sakriven, potajan?  Gledam je sa poštovanjem: žena sa dvostrukim životom, a ostavlja dojam male i bespomoćne ovčice. Samo ponekad, dopušta tigrici u njoj da se javi urlikom, obično je to samo tiho mijaukanje.

   - Pa dobro - kažem joj. - Bilo mi je lijepo sa tobom i drago mi što smo se sreli.

   - Ne budi blesav! - odbrusi mi ona. - Nije ovo zbogom! Zašto bi bilo? Pa nisi valjda neki jebeni puritanac?

   - To nisam nikako! - smijem se: počinjem uživati u komediji: zašto ne? Jednom se živi!

   - Dolaziti ću kod tebe poslije posla - nastavlja Silvija, otpija malo, mršti se i brza dalje. - Ostajati ću po dva sata, to nam je dovoljno, mora biti dovoljno. Mužu ću reći da imamo mnogo posla i da ću jedno vrijeme duže raditi. Neće ništa posumnjati, nikad ne posumnja. Misli da je alfa i omega mog života! Umišljeni kreten! Ostaviti ću ga: čekam samo pogodan trenutak. On je...

   Više je ne slušam: znam što slijedi! I previše sam puta čuo iste riječi izgovorene u sličnim prilikama. Slušam topli žubor njenog glasa, živi planinski potok, i uživam, opuštam se uz piće i smijem se životu, iznenađenjima, koja nam donosi. Začinima života. Treba uživati u njima. Nikako im se ne odupirati!

   - Ne ljutiš se, ako večeras preskočimo? - pita me Silvija vragolasto. - Zbilja moram kući, a sutra...

   Klimnem joj razumijevajući, dok ono njeno obećavajuće sutra lebdi između nas poput oblaka. Ustaje, grabi torbicu, naginje se prema meni, ovlaš me ljubi u obraz i nestaje dugim korakom: gledam za njom sve dok ne nestaje iza ugla.

   Ustajem, prilazim Jelki i plaćam rundu za sve prisutne: u slavu povratka! Odlazim ispraćen veselim žamorom i pitajući se kuda? Gdje i na koji način provesti večer, koja se pruža otvorena, topla, pozivajući, baš kao žena?

 

 Copyright © 2005. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.