55. SILA SAMILOSTI

 

        Stupica je zgrabila gležanj lisice.

Nije u šumi bilo strašnijega očaja od lisičina. Nije bilo bolnijega krika od lisičina. Većega straha od lisičina. I nije bilo uzaludnijega batrganja od lisičina. A nije u tomu času bilo ni nepravednijega zahvata od stupičina.

Šuma je drhtala od jeze.

Ptice, ježevi, vjeverice, kukci, zmije... sve je drhtalo od jeze.

A onda je i stupica zadrhtala.

“Što je meni? Zar ja imam dušu”? pitala se. “Zašto se ježim? Zašto drhtim? Zašto nisam ravnodušna”?

Oblaci su se skupili iznad prizora, i, ne znajući kako pomoći, proliše svu silu samilosnih kapi.

“Lisičice”, progovori stupica škrgućući gvozden-zubima, “htjela bih da samo jedno znaš: ja nisam nimalo sretna što sam ti ukliještila nogu”.

No lisica, izbezumljena bolom i strahom, nije čula škrgut i škripu ove stupičine izjave. Stupica se i opet potrudi, te stade razmicati čeljusti, kako bi bila razgovjetnija.

“Lisičice, draga zvjerko, možda mi nećeš vjerovati, ali ja sam nesretna što sam ti ščepala nogu. Ali što da radim, ja sam stupica, ti si plijen”?!

Lisica i opet nije ništa čula. Pokušavala se otkinuti iz stupičinih zuba, pa je pritom još više ozlijedila nogu. Njezin je užasnuti plač zlokobio šumu i sve joj stanovnike.

“Kako možeš“? dovikivali su sa svih strana stupici. “Zar nemaš srca? Što ti je skrivila lisica”?

Stupica odvrati:

“Ne znam ja imam li srca, ali tako sam napravljena da hvatam lisice i slične zvjerke, i da pritom ništa ne razmišljam. Rado bih uputila ovoj jadnoj lisici svoju ispriku, ali ona me očito ne čuje”.

“Što će lisici tvoja isprika”? cičale su uzbuđene kune zlatice i bjelice. Znale su da je stupica i njima namijenjena. “Što će nam tvoje lijepe riječi, čak i tvoja sućut? Zadrži ju za sebe, ako nas ne umiješ osloboditi od smrtonosnoga stiska”!

Stupica osjeti kako je nešto škaklja u zglobovima. Htjela je kihnuti, zakašljati, protegnuti se; ali nije mogla.

“što mogu, ja sam od gvožđa,” progovorila je s teškom mukom. Zaškripaše joj čeljusti. “Evo, otvorit ću usta širom, kako bi me lisica čula i razumjela”.

Stupica se odupre gornjim zubima o donje, i stade izgovarati slog po slog:

“Lisičice, mila zvjerko, slušaj me. Ja nemam ništa drugo nego svoje žaljenje. Ali ono nema snagu da te oslobodi. Evo, žao mi je, žao mi je... voljela bih da ja nisam stupica, ali takvom su me napravili”.

Škrgut je postajao razgovjetniji. Lisica načas utuli svoj vrisak, slušajući gvozdenu škripu. Sad se još više uplaši.

“Ne boj se, to sam ja”! krkljaše stupica. Širom otvori usta, a da ni sama nije znala kako. “Ja, ja, stupica, koja sam te zgrabila, i koja te volim”!

Čeljusti joj se razjape, stajahu časak razjapljene kao da se čude, i onda se opet sa škljocajem zatvoriše. Ali u tomu času lisica izvuče nogu između gvozden-očnjaka, i odjuri u šumu. Među zubima ostade nešto krvi i krzna.

Kad je lovac kasnije došao, pomno je razgledao stupicu.

“Čudno kako se tu i tamo izvuku. Mora da je bila sitna zvjerka”.

 

 

SAMILOST JE SILA KOJA GVOŽĐE MEKŠA, A AKO GA NE SMEKŠA, ONDA GA SAVIJA.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)