30. SIJELO ISPOD KRUŠKE

 

Bilo je svega pet dobrih ljudi širom svijeta. Divni Stranac ih je jednoga popodneva skupio u hladu kruške. 

“Kad čovjek sazrije životom i duhom, on je kao zrela kruška, koja pada Bogu u krilo”, reče Stranac. I pokaže štapom put krošnje. “Evo, ovako”!

Bilo je proljeće, ali u tili se čas na grani pojavi velik, sočan plod kruške. Dobri se ljudi nisu čudili, jer bili su dobri. I kruška, plod, otkine se od grane kao da je zrela jesen, i padne u travu. Dobri se ljudi i opet nisu čudili.

“No budući da nije jesen, plodu nije vrijeme”, nastavi Divni. “Ja sam vam samo htio pokazati kako to biva. A ima i još jedan razlog”.

I On se nasmiješi kao da uživa u samo njemu znanoj priči.

“Reći ću vam razlog: vi morate vratiti ovaj plod na granu”.

“U nas nije takva moć, Gospodine”, rekoše pet dobrih ljudi.

“Varate se”, reče Divni. “Zar mislite da sijelimo tek tako, bez uzvišena razloga? Zar mislite da sam vas pozvao ne znajući tko ste, i što je u vama”?

“Pa kako da to izvedemo, Gospodine”? upitaše svaki na svojemu jeziku. A On odgovori jezikom kojega su svi razumjeli:

“Svi vi znadete u što vjerujete, što volite, i što ste naučili i spoznali. Sažmite sada svoju vjeru, ljubav, i spoznaju, i progovorite. Govorite jedan po jedan, kažite u što vjerujete, što ste saznali, i što volite. Budete li  govorili istinu, plod će se otisnuti od zemlje i vratiti se na granu. Ako ne budete govorili iskreno, plod će opet pasti u travu”.

Pet se dobrih ljudi pogledaše, svjesni da se radi o nečemu prevažnom po njih same - možda o plodu njihova vlastitog života. Poniknuše, ne usudiše se ni zucnuti. Ali Stranac im ne dopusti da se izvuku iz igre.

“Hajde,” reče, “Ja znam da svatko od vas zna što treba reći pa da to bude njegova istina. Zakunite ovaj plod tom istinom, i sila zemljine teže neće imati k njemu pristupa”.

Pet dobrih spustiše svoj pogled u dubinu sebe.

“Pet - dostatno da spasimo svijet”, smiješio se Stranac. “Pet je vrlo ljudski broj”.

Onda poče jedan, smeđoputi i kovrčave kose. Reče: 

“Evo moje istine: nisam smatrao da imam neprijatelje u onima koji su me neprijateljem smatrali, ako su u Boga vjerovali i štovali zakon ćudoređa. Ne, njih sam smatrao prijateljima. One, pak, koji su sebe nazivali mojim prijateljima, i koji su govorili da vjeruju u Boga, a zakon su ćudoređa kršili, njih sam smatrao protivnicima, pa makar mi bili i braća po krvi, i  zakletnici po viteškomu redu”.

Na te riječi smeđoputoga plod se kruške uzdigne s tla i zastane u zraku na dva, tri pedlja od zemlje.

Potom progovori drugi čovjek, bijele kože i plave kose, modrook:

“Nikada nisam držao da je nešto moje od onoga što sam posjedovao. Ni kuća, ni novac, ni njive, ni stoka: pa čak ni žena i djeca – sve mi je bilo od Boga povjereno na čuvanje, na ljubav i davanje. Počam od stada, pa do sinova - sve je pripadalo i pripada Bogu, a meni je bilo dano da privremeno vodim o njima brigu”.

Na te riječi bjeloputoga plod se kruške uzdigne za još dva, tri pedlja, i ostane visiti u zraku.

Progovori zatim treći čovjek, crvene kože i crne, glatke kose:

“Moja je istina posve priprosta. U bitke sam išao bez straha i mržnje. Pobjedu ili poraz prepuštao sam Bogu”.

Na te riječi plod kruške poskoči za još dva, tri pedlja, i stajaše u zraku, zatitran.

Progovori sada četvrti čovjek, crne puti:

“Bog mi je svjedok da sam samo svojoj ženi prilazio s muškom željom. Svaku sam drugu šenu gledao kao sestru”.

U taj čas plod se kruške strese na mjestu gdje je u zraku visio; svi  i nehotice pružiše ruke kao da hoće zadržati njegov pad. Plod je i dalje drhtao, poput pogođene ptice, a onda polako klizne za dva, tri pedlja prema zemlji. Svi sa žaljenjem uskliknuše, a četvrti dobri čovjek obori glavu i prošapće postiđeno:

“Osim jednom... Bilo je to samo jednom...”

Na te riječi plod se kruške opet vrati dva, tri pedlja uvis. Divni Stranac se nasmiješi i reče četvrtomu:

“Zar Me još uvijek ne poznaješ? Sad vidiš da ne tražim životopis sveca, nego tvoj životopis”!

Na red je došao posljednji dobri čovjek, žute boje kože. On izgovori tiho i svečano:

“Mnoge godine nisam bio siguran koja je molitva najmoćnija, koji bogoštovni obred najbolji. Iskušavao sam molitve svih vjera, čitao sam sve svete knjige, proučavao riječi i djela svih Bogoljudi. Naposljetku sam sazrio u spoznaji da se Bog nalazi svuda i u svakomu. Otada sam nastojao biti na službu svima, i voljeti svakoga”.

Na te riječi plod opet zadrhti, i onda strelovito uzleti na granu kruškina stabla.

Zavladala je šutnja. Nijedan list nije šušnuo. Stablo je bilo poput slike, nacrtane na svili zraka.

Divni Stranac tada reče da je sretan, i da je posao otklona zemljina sudara sa zvijezdom repaticom, peterostruko obavljen. Na odlasku je pet dobrih htjelo znati zašto je baš kruškino stablo zapala takva čast.

“Kruškino”?! začudi se Divni Stranac. “Ne, to je bilo stablo života, i mi smo načas bili u raju”.

TKO ISTINITO ZBORI, ON BOGA HVALI I SVIJET ČUVA.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)