Sporim koracima približavam se klupi, svojoj omiljenoj. Izmorila me moja draga i svakodnevna šetnja po obali. Klupa mi donosi olakšanje: noge će mi se opustiti, mišići oporaviti. Sa "moje" klupe  puca pogled na gotovo čitavu luku, vidim brodove, vidim ribarske brodice, vidim i čujem galebove, a slani me miris mora hrani životom. Mlade majke šeću djecu po blagom jesenjom suncu, pa uživam u njihovoj mladosti: moja je odavno prošla. Ne žalim. Ne žalim ni za čime i sve bih ponovo isto učinio.                                          

    Star sam čovjek. U mom životu više nema mnogo zadovoljstva: ostala su mi samo u sjećanju, a sjećati se izbjegavam. Suviše je bolno sjećati se, osvrtati se na svoj život, na živote svojih suvremenika, svojih drugova, prijatelja...A opet, ne mogu sjećanju pobjeći. Probao sam. Mislim da će me jedino smrt osloboditi sjećanja. Priželjkujem smrt. Očekujem je sa radoznalošću, ne sa strahom. Mnogo sam je puta prevario. Više ne želim.

   Dok sjedim na "svojoj" klupi očekujući nekog od svoji rijetkih živućih prijatelja, razmišljam o životu, preispitujem, važem...Staračka posla. Možda i jesu, ali imam o čemu misliti. Ako ništa drugo, moja je generacija živjela u vremenima koja su bila sve prije nego li dosadna i, što je, barem za mene, još važnije, u vremenima kad su ljudi vjerovali u ideale, ginuli za njih, ginuli za ono bolje sutra, koje su priželjkivali svima, ne samo sebi! Tko je danas spreman položiti život za neki ideal? Mnogi niti ne razumiju o čemu govorim! Ne razumijem ovakav pogled na svijet, na život, koji je sve zatrovao ledenom ravnodušnošću. U stvari, razumijem, razumijem i te kako dobro, ali odbijam živjeti pridržavajući se tih neljudskih principa. Nedostojnih čovjeka! Čitav sam svoj život proveo kao idealist, težeći ka boljem sutra, ali ne samo za sebe, poput sadašnjih nam političara, već za sve, svakog pojedinca, jer nitko nije manje vrijedan, svi su ljudski životi podjednako dragocjeni. I naravno da sam bio komunist, još i sad sam komunist, u duši, duboko unutra i umrijeti ću kao komunist. Ideja je dobra: ljudi nisu! Žalosno, ali shvatio sam to tek pod stare dane: uvijek sam se nekako nadao, da će se ljudi trgnuti, osvijestiti: davalo mi to snage za strpljenje.

 

   Moj je put kroz život kao uvjerenog komunista počeo vrlo rano: kao seljačko dijete nisam ni znao što znači biti komunist, nisam ni čuo za ti ideju, čak mi je i sama riječ bila nepoznata. Ali sam ideju osjećao. Postala je veoma rano dio mene. Srasla je sa mnom, u meni.

   - Ništa ne želi uzeti sam - govorio je moj odavno pokojni otac, u ono daleko vrijeme mog djetinjstva. - Ako ima jabuku u ruci, osvrće se da pronađe nekog sa kime će je podijeliti.

   Bila je to istina: boljela me nepravda, svačija, ne samo moja, i nisam mogao je mirno promatrati, još manje ravnodušno. Mislim da sam takvo razmišljanje naslijedio od svog pokojnog oca: svagdje sam ga pratio, kako mi se danas čini, od samog rođenja. Hodao sam pored njega, dok je on laganim hodom obilazio svoje vinograde i maslinike, na kojima je i te kako muku mučio. Dalmacija je lijepa zemlja, ali se za svaki plodni komadić zemlje moraš izboriti. Sve sam to doznao od starog još kao nejako dijete, slušajući ga kako mi govori, kako me upućuje u život. Radeći uz njega, rame uz rame.

   Onda je rat zakucao i na naša vrata: prvo su došli Talijani, nakićeni u svojim uniformama. Imao sam šesnaest kad je počeo rat i želio sam sudjelovati, ali me stari, koji je pročitao moju želju, čvrsto držao. Oteo sam se od njega tek 1942-e, sa sedamnaest, poslije najgoreg mogućeg doživljaja u svom mladom životu.

   Bijesni nas vojnici postrojili u dvije grupe, muškarce na jednoj strani: žene i djecu na drugoj. Netko im smaknuo njihovog poručnika, svi smo to znali, ubili ga, dok se naivni poručnik udaljio nekoliko stotina metara dalje od sela. Tražili su osvetu, naravno, pa nas postrojili i birali na zimskom suncu kojega će od nas strijeljati, dok su žene i djeca uplakani vrištali na gomili, stojeći pored posljednje kuće u selu, na prašnjavoj stazi, koju smo mi zvali cestom.

   Tog sam dana spoznao svu veličinu ljubavi svog oca, njegovu privrženost prema meni, jer, kad sam odvojen i postavljen u grupu određenu za strijeljanje, moj je otac zakoračio naprijed, bez straha, ne krzmajući i rekao jasno:

   - Uzmite mene, ne njega. On je još dijete!

   Nikada mu to nisam zaboravio! Dan danas me preplavi ogromna ljubav prema njemu, kad se sjetim tog dalekog, dalekog dana.

   Oficir, mlad, plavokos, orlovskog nosa, prava slika arijevca, ma što mu to značilo, slegnuo je ramenima, odgurnuo me nazad, poštedio me, a odmah zatim odgurnuo i mog oca. Poštedio je i njega! Zašto? Nikada nismo saznali. Obojica smo preživjeli zbog istupa mog oca i hira njemačkog oficira. Ali od tog dana nisam više želio živjeti u strahu, bespomoćan, čekajući da me netko ubije! Pobjegao  sam od kuće, od majke i oca, brata, tri sestre i pridružio se partizanima i uzalud mi je stari dolazio i moljakao i plačući me kumio da se vratim. Nisam se vratio. Odvojevao sam svoje za bolje sutra, za bolje moje djece i njihove djece. Bili smo uvjereni u to da gradimo bolju budućnost.

   Čitav sam rat nekako izgurao: imao sam sreće, nekoliko sam puta bio ranjen, ali uvijek su to bile lagane rane. Koje su me na kraće vrijeme izbacivale uz stroja.  U sjećanju mi ostala jedna noć, kad sam, za vrijeme njenog trajanja, tri puta bio ranjen u razmaku od nekoliko sati.

   Jurišali smo na kninsku tvrđavu, noću, trčeći uz brdo, dok su bradonje prašili po nama sa tvrđave, dobro zaklonjeni. E, da, bio sam tamo gdje je i započeo novi rat, kasnije, te noći veoma daleke 1990-e. Uporno smo jurišali, tukli četnike  bombama, kad me po treći put te noći pogodio metak, malo iznad koljena i bio sam izbačen iz borbe. Možda mi je to ranjavanje spasilo život. Ne znam, znam da ih je mnogo poginulo te noći, dok sam ležao u travi i osluškivao pucnjavu, povike i osjećao olakšanje što sam, bar za kratko vrijeme, pošteđen ratnog  ludila. Jer zovimo ga mi kako kod hoćemo: rat je uvijek najveća ludost čovječanstva. I najskuplja: izgubljeni se životi ne mogu nadoknaditi.

   I još nešto iz rata: 44-te, komandir me odjednom nekako prečesto počeo birati za rizične akcije, iako su sve bile rizične, naravno: ta bio je rat! Svaki je put mene određivao za neki opasniji zadatak. Išao sam bez riječi, naravno, pogovora nije bilo, ali se u meni pojavila nedostojna misao: mrzi li me možda moj komandir čete? I baš kad sam pomislio da ne može biti ništa drugo, pozvan sam komandiru i tamo mi je svečano rečeno, da su ovi zadatci bili ispit budućeg komuniste: bio sam primljen u Partiju! Kad sad čujem « komunjare ovo, komunjare ono », a čujem to i više nego često,  dođe mi muka! Svoju sam pripadnost komunističkim idealima dokazivao i dokazao sa puškom u ruci, a ne…ali to je već bezbroj puta i uzalud rečeno. Sad nas sve trpaju u isti koš! Za smeće!

 

   Do "moje" klupe doskakuta lopta, velika, crvena, sa krupnim žutim točkama. Odmah za loptom doskakuta djevojčica od kojih četiri-pet godina, plave joj oči bezazleno gledaju u čudesni svijet: na trenutak joj zavidim, ali samo na trenutak.

   - Oprostite - kaže njena majka, mlada, u kasnim dvadesetim žena, divna osmjeha, crne kose. - Zaigrala se...

   - Ne smeta - kažem joj ustajući . - Vrijeme je da protegnem noge. Imate krasnu djevojčicu.

   - Hvala - odjekuje za mnom sretan glas mamice, dok polako krećem prema brodicama koje se blago ljuljaju.

 

   Poput djevojčice i ja sam poslije rata gledao u svijet sa povjerenjem. Ugrabio sam priliku, ostao u vojsci, školovao se, čitav svoj radni vijek proveo u uniformi. Bio je to dobar život.

   Oženio sam se pet godina poslije završetka rata, izrodio dvoje djece, sina i kćer, doškolovao ih koliko su htjeli. Malo sam vremena, dok su oni stasali, proveo sa njima i to je nedostatak vojne službe. Vojnički poziv traži odricanja, često živiš odvojeno od porodice.

   Entuzijast, kakvog me već priroda stvorila, vjerovao sam da možemo kročiti samo prema naprijed, u sve veće i veće blagostanje. Uvijek sam okruživao ono "za" za razne samodoprinose: nije mi bilo teško odvajati za domovinu, bila je to najprirodnija stvar na svijetu.  Dočekao sam i svoje umirovljeničke dane, postao djed i baš kad sam se uživio u ulogu novopečenog djeda, počelo je kuhati u čitavoj zemlji i preko noći se sve promijenilo.

   Vrijednosti su izokrenute i to najviše boli! Ono što je prije bilo časno, sad je postalo nečasno! Zašto? Zar moja generacija zaslužuje to?

   U jeku rata, 92-ge, baš dok sam se liječio od gripe, u stan su mi došla uniformirana lica: mlada žena od nepunih trideset i dvojica muškaraca, obučeni u nove hrvatske odore, na koje smo se počeli navikavati. Vidio sam ih na kratak trenutak kroz odškrinuta vrata. Ležao sam u spavaćoj sobi, a do mene je dopirao čitav razgovor, koji se vodio u dnevnoj sobi, između moje žene i vojnih lica.

   - Moramo provjeriti i zapisati, gospođo - govorio je blagi muški glas. - Svakog člana domaćinstva moramo zapisati. Isto tako i broj prostorija u stanu.

   - Pa zbog čega? - upita moja naivna žena. - Vidim da ne idete popisivati po drugim zgradama. Samo vojnim.

   - Eh, gospođo - reče joj mlada vojnikinja - ali vaš je muž bio u neprijateljskoj vojsci.

   Zagrcnuo sam se u krevetu, a srce mi zalupalo baš kao i one noći kad sam doživio vatreno krštenje. Ni u najluđem košmaru se nisam nadao čuti takvog nešto!

   A onda sam začuo oštar, svađalački glas svoje žene i srce mi se ponovo smirilo.

   - Kako to mislite, neprijateljskoj, mlada damo? - upitala je, a ja sam znao da je položila ruke na kukove. - Za vašu informaciju: moj je muž bio u onoj istoj vojsci u kojoj je bio i naš predsjednik.

   - Ostavimo to sad - smirivao je onaj blagog glasa.  - Prihvatimo se posla.

   To je bio prvi ružni udar, mučan i podmukao, jer kako ga drugačije doživjeti?, kad sam osjeti ujed za dušu, ujed poslije koga se nikad više nisam osjećao dobro.

 

   Drugi sam ujed doživio tri godine kasnije: konačno su nam dozvolili otkupiti naše stanove, po višoj cijeni, naravno: postali  smo građani drugog reda, mi, bivši oficiri JNA-e, i nitko se nije obazirao na činjenicu da smo, većina nas, već dugi niz prije nastupa ludila rata otišli u zasluženu penziju, mirovinu, zovite to kako hoćete. Za njih smo bili i ostali omraženi pripadnici omražene JNA-e. Skupo nam naplatili «višak» kvadrata. Kasnije je ta nepravda ispravljena, ali trebale su proći godine nepravde.

   Ušao sam u vojnu zgradu u kojoj sam nekada radio, a u koju sam sad morao doći, da bih konačno mogao dobiti dozvolu za otkup svog vlastitog stana. A koliko li sam samo, čitav svoj radni vijek, odvajao za stanogradnju? Nije važno, mislim ja i penjem se na drugi kat, kamo su me uputili i ulazim u dobro mi poznatu kancelariju, ured, kako sad kažu. Nekad je tu stolovao moj nadređeni.

   A kad tamo, gdje je nekad visjela Titova slika, sad visi Tuđmanova. Normalna stvar, reći će mnogi. Ali nije! Ne može biti normalno! Tik do Tuđmanove slike, one poznate, u bijeloj raskošnoj operetskoj uniformi, stoji manja, prilično manja fotografija, crno-bijela, a na njoj...nitko drugi do Poglavnik, Ante Pavelić!

   Znoj me oblio, koljena zadrhtala i samo me čudo spasilo da ne padnem. Neki je mladac primijetio moje bljedilo.

   - Je li vam slabo? - upita me. - Želite li čašu vode?

  - Sve je u redu - kažem ja čvrsto: prije bi pregrizao vlastiti jezik nego li od njih zatražio vode.

   Kad sam izašao iz zgrade, sa ugovorom o kupoprodaji stana u džepu, učinio sam ono što nikada nisam činio: ušao sam u prvi kafić, naručio konjak i ispio ga u jednom dahu. Zatim sam naručio drugi, zamislio se nad životom i potrošio silnu snagu obuzdavajući se da ne zaplačem.

 

   Netko me grabi za rame i taj me stisak vraća u sadašnjost: Milan, moj ratni drug, smiješi mi se upitno.

   - O čemu tako intenzivno razmišljaš? - pita me. - Dovikujem ti već punu minutu, a ti nikako da se okreneš,  shvatiš da tebe zovem. Je li to početak senilnosti?

   - Početak oproštaja - odgovaram, radostan što sam ga sreo, što više neću biti sam, sa nevoljenim mislima.

   - Oproštaja? - Milan podiže obrve. - Od čega?

   - Od snova, Milane. Od iluzija.

   - Odbacio sam to odavno - kaže on i dalje se smijući razdragano: volim to kod njega, njegovu spremnost da i najteže stvari dočekuje smijehom. - Idemo na kavicu! Skresali su nam penzije, ali za kavicu sa starim ratnim drugom se uvijek nađe.

   I taj spontani poziv na kavu, mog najdražeg prijatelja i ratnog druga, vraća mi izgubljeno raspoloženje, tjera dalje sumorne misli i ponovo koračam uz Milana, ponovo smo mladi ratnici, oči nam sjaje plameno, sa povjerenjem gledajući u daljinu, u budućnost, u bolji, u pravedniji svijet, koji stvaramo svojom krvlju! I ne žalimo je proliti za bolje sutra!

 

Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.