Jedan se čovjek u selu razbolio od misli da je načinjen od pepela. Ta je misao lutalica dugo tražila glavu, koja bi ju udomila. I našla ju je, u tomu inače zdravu težaku.

        “Neću se ja pretvoriti u pepeo, kao što u crkvi govore”, objašnjavao je. “Ja već jesam pepeo”.

        Ljudi su ga pozorno slušali. Zrak im, nekima, zamirisa po pepelu.

        “Ne bojim se vatre”, objašnjavao je dalje. “Ja ne mogu više gorjeti, pa da me još sto puta baciš u plamen. Tu leži dokaz moje besmrtnosti. Ali se plašim vjetra, on me učas može raznijeti”.

        “Onda ne izlazi ni na pašnjak, ni na njivu”, govorahu mu brižno. “Ni na jasenovo sijelo.”

        To s pepelom bilo je zarazno. Malo pomalo, kuća po kuća, ulica za ulicom, i na kraju eto cijeloga sela u istoj misli. Od pepela su im bile kuće, vjerovali su. Od pepela posuđe i plugovi, domaće životinje i mlinski kamen. I oni sami, naravno. Od pepela je bila i voda u bunaru. Jedni su drugima objašnjavali da je tako, i nije bilo nikoga da ih razuvjeri: i zadnji se nezaraženi predao.

        Uvedene su posebne mjere zaštite. Samo je disanje bilo dopušteno. Sve je ostalo bilo pod zabranom, pogotovu u određena doba dana i godine. Tako su se, po njihovu mišljenju, uspjeli sačuvati od bolesti i rasapa.

Rijetki putnici kroz selo nazvali su ga pepel-selom. Plašili su se da se i oni ne zaraze, pa bi probrzali glavnom ulicom, ne svraćajući ni kod rodbine, ni kod prijatelja.

        Jednoga se dana po milosti Božjoj, podigla strašna oluja. Nasrnula je svom snagom na pepelovo selo, srušila plotove, odnijela stogove sijena, porušila kuće. Ljudi su izbezumljeni trčali na sve strane.

        Kad je oluja prošla, mnogi su imali prigodu ozdraviti – to jest, vidjeti da nisu od pepela. Ali većina je, pod jasenom, zaključila da je i oluja bila od pepela.

         Što više prestrašenih, to čvršća prikaza.

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5. (još neobjavljeno)