Nešto je bilo još gore, nego što sam očekivala. Moja nova mama imala je kćerku iz prvog braka koju sam ja trebala prihvatiti kao sestru.

Jednog jutra, baš kad se počela okretati u krevetu, spremajući se za nastavak sna u ugodnoj toploti kreveta prene me glas;

 

-         „Ajde lijenčino! Ustani! Moraš odnesti ove torbe Štefici!“

 

Polako sam se ustala bez otpora, jer za ovih nekoliko dana uspjela sam shvatiti da otpor nema svrhe. Obukla sam na sebe  izblijedjele krpice koje sam imala, umila se nad umivaonikom u dvorištu, jer u kući nije bilo dozvoljeno umivanje da se kupaonica ne bi zaprljala.

 

Ledena voda prodirala je do kosti, no i taj ritual, kao i sve ostale stvari, obavila sam bez protesta.

 

Uzeh torbe i krenuh. Već nakon par stotina metara oštre ručke usjekle su mi se u  dlanove. Otpočivala sam na par mjesta, putem, ali ne baš rado, jer sam se bojala da me ne bi tko vidio i odao mami da sam odmarala. Zbog toga sam odlučila ići putem koji je možda bio i nešto dulji nego da sam išla glavnom cestom, no išao je kroz šumu i bio je skriven, tu me ljudi nisu poznavali pa sam lakše prolazila. Bez srama.

Na jednom mjestu, već pri kraju puta, neočekivano izleti pred mene veliki šarplaninac.

Zagledao se u mene, ogromnim očima, iskesio zube, čini mi se samo čeka da me zaskoči.

Stotinu i jedna misao u tom trenu prošla mi je kroz glavu, ali jedina mi je u sjećanju ostala kako mi je nešto u podsvijesti šapnulo da se ipak treba boriti. Da se ne treba predavati bez obzira što su šanse da se izvučem bez da me pas napadne minimalne.

Tako smo se ja i pas nekoliko sekundi gledali netremice i tada ja odlučih da promijenim taktiku. Uzeh onu torbu što sam ju nosila i zamahnem na psa tek toliko da mu pokažem da ga se ne bojim. Ali nije se bojao ni on mene. Već se spremao da i on meni uzvrati, da skoči na mene, kad iz dvorišta izađe vlasnik i zovnu ga;

 

-         „Medo dođi, dođi!“

 

Nerado me Medo napustio, ali na naredbu vlasnika polako se okrenuo i vratio u dvorište.

I ja također odlučih krenuti dalje. Još drhtavih nogu, sva prestrašena, sa teretom u slabim i nejakim rukama, polako dođoh do sekine (tako sam zvala maminu kćer) kuće.

Uđoh.

-         „Bok! Evo ti jabuke što ti je mama poslala!“  

-         „Već su mi bile tako teške da sam ih jedva nosila. Ruke su mi sve prokrvarile od tereta, a uz to me napao i neki veliki pas. Ogroman.“

 Skoro sam se zagrcnula brzo pričajući sve što sam doživjela očekujući sažaljenje zbog svega netom pretpljenog ali ono je izostalo.

-         „Ajde, prestani već jednom s pričom i odi u dućan. Samo sam tebe čekala čitavo jutro. Nije ti pas skrojio gaće i dobro! Nećemo sad o tome raspravljati čitav dan! – strogo će ona.

Pokunjeno uzeh  ponovno torbu, i put pod noge. Ponovno istim putem jer dućan je bio na istom mjestu gdje i kuća mog oca tako da mi je opet isti put uslijedio kojim sam maloprije došla.

No nisam bila ogorčena zbog njenog nastupa prema meni. Putem bih veselo pozdravljala bakice koje su se nadnijele nad svoje ograde željno očekujući nekoga za jutarnji razgovor.

 

-         „Dobro jutro bakice!“

-         „Kako ste? Jeste li se naspavale?“

      Pitala sam ih sve redom.

-         „Dobro smo, dobro, zlato! Kako si ti?

-         „I ja sam dobro“ – odgovorih skrivajući duboko rane svoje duše, a u tom trenutku sam i bila dobro. Jer njihove su mi riječi uljepšale dan.

Ubrzo sam se vratila iz dućana.

-         „Evo me, stigla sam“  - viknuh sa vrata, opet beznadno očekujući bar mrvicu dobrote sa druge strane.

Umjesto toga, sledi me glas;

-         „Dolazi ovdje već jednom, i donesi novčanik!“

Slijedila je naravno provjera da ne bih koji dinar izgubila ili ukrala.

Stisnula sam zube i prešutjela  nepravdu kao i obično.

-         „Hajde, reče mi seka!“ – „Otiđi na vrt, uberi salatu i operi ju, potom operi ovo posuđe što je ostalo neoprano, a onda možeš ići“

Nakon što sam donijela salatu, pognute glave polako sam prišla starom istrošenom sudoperu. Polako sam stala prati tanjure da ne bih nakon kakvog oštrijeg zvuka opet bila izložena kakvom nepravednom prijekoru.

U sebi sam mislila; „Gdje ću ja dobiti jesti?“ Maćeha me poslala Seki, a Seka me šalje maćehi, a na obadva mjesta ručak je bio završen.

Sve tako razmišljajući obavila sam zadane zadatke i krenuh kući.

Već sam bila  naučena da zadaću pišem u trku, par minuta prije nastave, ako stignem, ako ne onda čak i između odmora. Unatoč tome bila  sam odličan đak.  Silno sam željela da me otac pohvali za moje ponašanje i za odličan uspjeh, no od njega nikada nisam čula pohvalu.  Umjesto pohvale, nakon škole dočekivao me sa debelim štapom u ruci,  koji je bio pripremljen za mene. Bez ikakvog posebnog razloga dobila bih batine, tako da su se modrice danima vidjele, a potom me slao kod susjeda po kukuruz na kojem sam klečala više od jednog sata, sve dok mi koljena ne bi prokrvarila;

-         „Sama otiđi kod Viktora po kukuruz, nek vidi kakva si i da te moram kažnjavati!“ – rekao bi.

Voljela sam školu, i radovala se svakodnevnoj nastavi. Nedjelje su za mene bili najgori dan u tjednu, jer sam bila izložena zapostavljanju i batinama, dok sam u školi bila često hvaljena i nagradjivana za svoj trud i zalaganje. Što mi je drugo i preostalo osim knjige. Ni sa ocem pijanicom ni sam ženom koja je na silu htjela da mi zamijeni majku nisam imala ni mogućnosti ni volje za razgovor.

Bilo je i razgovora, ali taj nikada ne bi završio dobro po mene.