100. SAŽIMANJE OČENAŠA

 

Bio jedan čovjek, pobožan do iznemoglosti. On je po cio dan molio Očenaš. Imao je osjećaj da će se svijet rasapnuti ako on prekine molitvu.

Kako je vrijeme odmicalo, njegova je molitva postajala sve zgusnutija; bila je u početku nalik na polaganu bombu, pa onda na brzu paljbu, i naposljetku, na zrno kad pogodi cilj. U skladu s tim zgušnjavanjem, čovjek je malo pomalo stao ispuštati neke njezine riječi kao nepotrebne.

Najprije je ispustio ono “koji jesi na nebesima”. Činilo mu se  uvredljivim Boga smjestiti samo na jedno mjesto, pa bila to i nebesa. Zaključio je da je dovoljno kazati “koji jesi”.

Potom je prirodno otpao i redak “budi kraljevstvo Tvoje”. Čemu, mislio je čovjek, govoriti i prizivati ono što već jest? Držao je da isto vrijedi i za volju. A što se tiče drugoga dijela molitve - o kruhu, dugovima, i napasti – i to je, smatrao je, suvišno, ako smo već kazali “jesi”, jer taj “jesi” pokriva i sve naše potrebe. I tako su redom otpadali dijelovi Očenaša, i molitva se svlačila, dok na kraju nije ostala  strahovito sažeta u riječima “Oče naš, koji jesi...”

        Opet je vrijeme odmicalo, svijet se nije razvrnuo, Otac koji jest držao ga je neraspadnutim u Sebi. Čovjek nije izlazio iz kuće, nije prekidao svoju strahovitu molitvu, svoje najzgusnutije duhovno zrno. Ljudi su na prstima hodali  ulicom gdje je stanovao, šaptom govorili i u polju i na cesti – da ne bi zasmetali molitvi.

        Onda se jednoga dana u kući molitelja prolomio krik otkrića:

        “O”!

        I opet: “O”! I onda jedno za drugim, “O”.

        Ljudi su zastali, osluškujući bez daha.

        Čovjek se, radostan, pojavio na pragu kuće. Raširio je ruke, stao se okretati oko sebe i uzvikivati O. Pritom se smijao. Pritom je plakao. Pomisliše da je od dugotrajne i žestoke molitve pomjerio pameću. Ali on im na tu njihovu pomisao reče:

“Otkrio sam da je dovoljan samo jedan glas! Slušajte, oh, slušajte! Vi ga možete pjevati uvijek i svuda, u sebi i glasno”!

I on uzvikne svoj polagani O. Ljudi su stajali zblanuti, pogledavali se u nedoumici, a onda se tu i tamo netko pokušao uključiti u O. Ostali su mrmorili zatvorenih usta.

Čovjek ućuti, pogleda ih, i reče glasom zaljubljene žene:

“Voljeni moji, u tomu se glasu nalazi sve što i u dugoj litaniji, u blagdanskoj misi, u molitvenu bdijenju, u tihovanju i kontemplaciji. Ne samo sve, nego i  manje! Ne samo sve, nego i više”!

 

“Što sve, što manje, što više”? stade šapat sela, ceste, luga.

Neizgovoriva, prekoumna ljubav i zanos – to je sve, i to je više. A bez ponižavajućega moljenja za ovo ili ono, eto to je ono manje, (reče čovjek).

       

 

        SAŽIMANJE DO SEBE PUT JE SVECA.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)