Ovo je priča o Saturnadu, vjetrovitom vladaru s planete Saturn. E pa, jednom je taj vjetar načuo, svemirom se pronio glas, kako istina o njegovoj snazi nije točna, i kako je to samo priča za malu djecu. Dalje, pričalo se kako vjetar sa Saturna nikada nije napustio svoje boravište samo da ne bi izašlo na vidjelo kako njegovu snagu od slabosti dijeli tek tanka crta. I zato, jer je svim tim ogovaranjima odlučio stati na kraj, nije bilo druge već napustiti mjesto svog vjekovnog prebivanja. Još jednom je prije odlaska obavio kratak obilazak planete. Zastrugao je pri tome nogama kao da mu pod njima stoje kakve svemirske klizaljke, a veličanstveni prsteni stvoreni od tisuća krista leda zabljesnuše u svoj svojoj ljepoti. I onda se takav, pomalo ljut ali zato savršeno spreman, bacio u tamu. Jedva je čekao osjetiti slast borbe „vjetar o vjetar“, vidjeti tko će biti taj koji će ga nadmašiti i zbaciti s trona kralja svih vjetrova; njega Saturnada!

Jurio je pomalo bezglavo jer takva mu je bila narav, nagla i pomalo prijeka, preskačući planete kao da nisu to što jesu, već najobičnije dječje lopte, ne mareći im za redoslijed i putanju kretanja. Iz visine je još mogao uočiti kako na gotovo svim planetama haraju divlje oluje. Stoga je bio zadovoljan. Riječ strah nije poznavao. Još manje poraz. Samo s najjačima, najodvažnijima, najbješnjima i najluđima upustio se u klinč! Nitko mu nije bio ravan u bijesu i rušilačkoj snazi. Nitko mu u tome nije bio ni do koljena. Nitko da mu dosegne ni one vezice sa svemirskih klizaljki. Svi su vjetrovi redom na kraju pokleknuli, odajući mu počast, kako jačeg od njega nema. Svi u jedan glas kleli su se dalje, kako pojma nemaju otkuda krenuše nemile glasine o njemu kao slabiću.

Taman se Saturnado spremao vratiti, otići kući zadovoljno. Zadatak je bio obavljen, protivnici svladani. Htio se konačno zasluženo odmoriti, počinuti i krenuti u prikupljanje nove snage za neke buduće utrke. Polako se i tromo uputio nazad mračnom stazom. Tama je bila gusta, crnilo uokolo zastrašujuće, i možda zato nije uspio vidjeti, tko je bio taj koji se usudio nakon svega ispustiti glas kako je jednu planetu zaboravio, kako ju je zaboravio iskušati.

„Koju?“, zagrmilo je iz njega kroz tamu.

„Zemlju!“, zacvilio je nevidljivi glasić odnekud iz dubine svemira.

Vratio se nazad i stao opet brojati planete. Na preskok i bez reda. Kao da nikada nije svladao osnove matematike i kao da mu brojanje i ne ide baš najbolje od ruke. Ali, nije bilo to u pitanju već njegov karakter kojeg su krasili smušenost i neredne misli, sistem zbrda - zdola. I zato je opet sve izmiješano počeo nabrajati; Neptun, Venera, Uran, Merkur, Mars, Jupiter, Saturn i... pa da, Zemlja! Bez reda i pravog uvida o planetarnom kretanju i točnoj udaljenosti od Sunca, nekako je uspio pogoditi o kojoj je riječ.

Približio se Zemlji. Najprije ju je pomno promatrao s visine. Dugo i s oklijevanjem, možda jer ni sam nije bio svjestan koliko je zadivljen. Ali sve i da jest, ne bi nikome ni za što na svijetu priznao, tu trenutačnu slabost koja ga je obuzela, tu očaranost plavetnilom koje se isticalo na tamnoj svemirskoj podlozi. Sada mu nije bilo jasno kako je takvo što mogao preskočiti! Ljupka planetica, plavooka ljepotica, bila je među najmanjima ali i najljepšima u cijeloj galaksiji. Na njoj je život bujao i kretao se drugačije nego li na ostalim planetama. Zapravo, kad je Saturnado malo bolje razmislio, na njima nije bujalo ništa, tek napuhivalo se i ispuhivalo mnoštvo otrovnih plinova, vladale jedva snošljive niske temperature, a utrke među vjetrovima bile su jedina zabava. U takvoj su vrsti junačenja pronalazili sami sebi svrhu i cilj. I još mu je nešto upalo u oči, kako na planeti Zemlji vlada tišina, vjetrova nigdje. Odnosno, ono sitno čega je i bilo, neki jedva čujni povjetarci, ta smijurija od gibanja zraka, nije se vjetrom mogla ni zvati.

Kružio je oko nje osluškujući tišinu, tražeći joj bilo skriveno pod naslagama stijene, zemlje i vode. Pretvorivši se u najtiši i najmekši vjetrić na svijetu, u bezazleni lahorčić, čekao je da vidi hoće li mu Zemlja uzvratiti ikako, ako išta, a ono makar podignuti svoje plavo oko k njemu.

Kad ono, ništa.

Ili ga nije primijetila ili se pravila da ga ne vidi. A to se Saturnadu nikada nije dogodilo, da on, vjetar svih vjetrova, velik ili malen, bude neprimijećen. Duboko uznemiren više nije mogao izdržati. Mislio je, ako ne progovoriti, eksplodirat će, a to onda neće biti dobro. Zato joj je nježno šapnuo usnama satkanim od lahora:

„Zemljo, Zemljice, ti beskrajno more tišine, gdje li si skrila svoje vjetrove? Gdje li su da im iskušam snagu?“

Sasvim  mirno, bez čuđenja, i kao da se budi iz dubokog sna, stigao je do njega odgovor:

„Nisam baš sigurna, ali mislim da su tu negdje, utihnuli su, prepali se tvoje snage. Skrili su se po raznim zakutcima. Želiš li da te uputim na ta mjesta? Bilo bi ih dobro razbuditi.“

Saturnado je bio donekle iznenađen ovakvim odgovorom. Očekivao je otpor, očekivao je drskost ili makar šutnjom iskazan strah. Ispalo je kao da u samom startu i bez borbe Zemlja priznaje poraz odajući gdje se kriju njeni kukavički vjetrovi. Niti jednom mu nije palo na pamet da mu je ovim riječima bacila pijesak u oči. Nigdje u njenim riječima nije uočio zamku, niti je primijetio kako planeta zbog nestašice vjetrova grca u problemima. Ogledao joj je se u plavim očima, kao usamljeni oblak na vedrom nebom. Svakako da je pri tome uočio i lađe s obješenim jedrima, stabla s naoko besmisleno rasutim sjemenjem, cvijeće s tučkovima nabreklim od peludi. Ili recimo vjetrenjače, ti čudni predmeti! Čemu to zapravo služi? Zar možda da s raskrečenim kracima pokazuju strane svijeta? Kako je Saturnado mogao išta od svega toga znati? Za sve je mislio da tako mora biti. Njemu je Zemlja takva čudna i zagonetna, bila samo lijepa i što je drugo mogao nego joj se bez daha diviti.

„Znači želiš da ti razbudim vjetrove?“, otpočeo je uglađenim tonom Saturnado. „U redu, možda od njih onda uspijemo napravimo prave mušketire. Nije dobro da takva ljepotica stoji sama nezaštićena u svemirskom bezdanu.“

Po prvi je puta Saturnado odlučio nekome pomoći i surađivati na planetarnom nivou. I za njega samoga je to bila iznenađenje.

„Nije dobro, znam, moćni vjetre“, ljupko je uzvratila Zemlja.

Pregovori su trajali točno tri dana. Točno toliko puta Zemlja je sklopila i podigla svoje kapke, dočekujući sunce i mjesec, točno toliko puta smijenjivali su se dani i noći dok se na kraju nisu dogovorili razradivši taktiku nad rastvorenom kartom svijeta.

„Evo, raširi mapu još jednom“, reče mu Zemlja zadnjeg dana,“ pa dobro pogledaj, neka od tih mjesta vrlo su hladna i nepristupačna, neka zavučena u zaljevima i negostoljubiva. Ja sam izgubila svaki nadzor nad njima. Označit ćemo ih redom; Antarktika, Patagonija, Biskajski zaljev, Sibir...

„Sve je to za mene mačji kašalj“, prekine je hitro Saturnado u nabrajanju dok ga taban željni jurnjave nisu počeli snažno svrbjeti.

„Ne brzaj“, uskoči Zemlja, „ odat ću ti tajnu. Ako ih misliš svladati na način kako smo se dogovorili, da ćeš ih postaviti na noge i oživjeti, morat ćeš razdijeliti svoju snagu.“

„Razdijeliti? Što ti to sad znači“, začudio se Saturnado i zastao s prstom u zraku nad Tršćanskim zaljevom.

 „Da, razdijeliti, i to na onoliko komada sebe koliko tih opasnih mjesta na meni ima. Moraš djelovati istovremeno. A moraš igrati i na kartu iznenađenja. Jer kreneš li nepodijeljen i samo na jednoga, svi će ostali napustiti svoja skrovita mjesta i pronaći još skrovitija. I gdje smo onda? Nećemo se valjda zavlačiti u svaku beznačajnu špilju!“

Saturnado je bio poprilično zbunjen. Kakve karte i kakva iznenađenja? On nije bio kartaš, još manje pokeraš. Tek vjetar sa stažem maratonca u nogama. Tek snagator i izdržljivac. Njegove karte uvijek su bile i ostale otvorene. Ali, kako sad toj ljepotici reći, da ne zna o čemu priča! Kako uostalom priznati neznanje? Stoga  ni pet ni šest napravi točno onako kako mu je rekla. A poslije, mislio je, biti će vremena da do kasno u noć sjede, gledaju u zvijezde i zaigraju neku igru. Može i karte. Ili što god već bude htjela.

Trebalo mu je samo nekoliko sekundi da od lahora postade urnebesni tornado. Odnosno, desetak komada tornada od kojih je svaki krenuo već prema unaprijed obilježenim i dogovorenim mjestima na karti. Samo na kratko i samo na tren činilo se da Saturnado drži sve svoje pijavice pod kontrolom, ali ne. Bilo je prekasno kada je shvatio kako je nasamaren i da je od takvog podijeljenog ostala tek sjena njegove nekadašnje moći. Udruženi zemaljski vjetrovi brzo su ga rascjepkanog i slabog svladali. I tako se nahranili onim što im je nasušno nedostajalo. Snagom i hrabrošću.

Zemlja je konačno odahnula. A neki novi vjetrovi, u kojima je samo znalačko oko moglo prepoznati komadićke slave nekoć velikog Saturnada, zapuhaše s olakšanjem. Lađe zabrazde morem, stabla se zazelene, cvijeće zamiriše, a i vjetrenjačini kraci krenuše poput vrtuljka u luna parku.

Saturnado se više nikada nije vratio kući. Ono što je od njega ostalo, počelo je služiti ljudima zarobljeno u zemaljskim vjetrovima. Oni ga odavno prestadoše zvati tim smiješnim imenom. Nitko se više osim same Zemlje, nije sjećao kako je jednom davno u prošlosti imao neko drugo ime i domovinu u najtamnijem kutu galaksije.

Samo Zemlja zna, kako Tornado, čak i nakon toliko vremena, za tihih noći može čuti neke stare zaostale zvuke, poput bljeska davno zgasnute zvijezde, nešto kao škripanje svemirskih klizaljki dok grebu sleđenim Saturnovim prstenima.