96. SAT BRŽEGA VREMENA

 

        Bio jedan sat, čudna spravica, u kojoj je vrijeme teklo brže nego u drugim satovima. Ne samo da su njegove kazaljke brzale; i vrijeme je, njima mjereno, brzalo. Uzmimo: ako si s tim satom krenula u šetnju, tebi je sumrak pao ranije nego drugima. Ako si s tim satom krenula na spavanje, tebi je sunce granulo ranije nego drugima.

        Nažalost, postojao je samo jedan takav sat, i on je služio jednomu bezazlenom umu kao igračka. Poslije njega, više nije služio nikomu, i bio je smatran neispravnim.

        Da je bilo više takvih satova, možda su se mogle spriječiti ili ublažiti mnoge nesreće. Netko je, hodajući ulicama New Yorka, mogao upozoriti nadležne što se sprema dvama bliznim tornjevima. Netko drugi, mogao je opomenuti ljude na havajskoj obali da pobjegnu u planine, jer nadolazi divovski val. Netko treći... itd.

        Ali postojao je samo jedan takav sat.

        Njegov izumitelj nije htio umnožiti svoj izum. Zašto? Bio je uvjeren da bi došlo do opasnih sudara ne samo onoga, što zovemo sadašnjošću i budućnošću, već i onoga, što zovemo mogućim i nemogućim; plašio se da bi u nastaloj sinkopi vremena-i-prostora, mogao otkazati sigurnosni ventil stvarnosti. Što će reći, da bi priviđenje, koje zovemo stvarnošću, moglo splasnuti na svoju dvodimenzionalnu mjeru.

        On se toga plašio. No da li se trebalo toga plašiti, ili se tomu nadati? 

        Pitanje je sad...

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)