U mračna vremena kada još nije postojao svijet kakvim ga danas poznajemo vladao je bog mrtvih Pikutik. Gospodario je on dušama koje je pokosio u prošlom životu majčice Zemlje.

Od nekadašnjeg svijeta nije ostalo ništa, doli tmine i bezlične materije. Što se dogodilo? Zašto je nestalo starog svijeta nitko nije mogao reći, jer nitko nije preživio da bi ispričao što se zapravo dogodilo.

I vladao tako Pikutik vjekovima sve dok se nije umorio i zaželio društva. Stoga odluči stvoriti sebi družicu iz one bezlične mase što je ostala od prethodnog svijeta.

No kako je upravo u toj masi bila satkana životna energija tisuća umrlih, njegova družica posta nešto sasvim drugo no što je želio. Od prvog trenutka ničim nije bila nezadovoljna. Uvijek je nešto tražila i molila. Što god bi Pikutik učinio nije joj bilo dovoljno. Ništa tu nije moglo zadovoljiti. U početku joj je smetala tmina u kojoj su živjeli. Pekla joj je oči i zato zatraži od Pikutika da posegne još jednom za onom bezličnom masom i iz nje izvuče svijetlo. I on tako i učini. No nije bila zadovoljna Pikutikova dragana. Dosadilo joj da lebdi u ništavilu i zaželi se tla pod svojim nogama. Iz bezlične mase Pikutik stoga stvori zemlju.

No, zemlja joj bijaše pusta, zato Pikutik stvori brda i planine, rijeke i jezera, mora i oceane i još svakakvih čuda. Iz bezlične mase prospe cvijeće i razno bilje po zemlji, sve kako bi je što bolje uresio za svoju draganu. Mislio je Pikutik da će kad uredi svoj novi dom njegova dragana napokon biti zadovoljna, no grdno se prevari. Odmah nakon što je lijevom rukom zagrabila klasje žita, a u desnu ubrala crvenu jabuku, zaželi se ona društva. No Pikutik je ovaj put bio odlučan. Nije više želio udovoljavati svojoj ženi, morala se zadovoljiti s onim što je imala. No lukavo je žensko srce  i još jednom nagovori Pikutika da joj ispuni želju. On joj stvori životinje. I uistinu bila je ona zadovoljna duže no inače i ništa dugo nije tražila. Odahnuo Pikutik i pomislio napokon. No, čudno je bilo to njegovo žensko stvorenje, nikad zadovoljno, nikad sretno. Dosadilo joj uskoro jahati na žirafama, odlaziti na rijeku s antilopama, loviti s lavovima, zavijati s vukovima i letjeti s orlovima. Još jednom dođe ona pred svog muža i odlučno reče:

- Dragi mužu, dolazim pred tebe s posljednjom željom. Više nikad neću ništa tražiti.

Pikutik samo pomisli koliko li se do sad već puta naslušao istih riječi. Njegova dragana nastavi – Vidiš li ovo klasje što držim u svojoj ruci? E, pa želim da mi stvoriš nekog tko će se brinuti za njegovo zrnje. Jer, dragi mužu, u ovom zrnju zgusnuta je životna energija isto onoliko snažna poput one bezlične mase iz koje si ti mene stvorio. Od ovog zrnja nastat će prah koji će s vodom i vatrom stvarati čarobnu materiju  koja čuva život, ako se svakodnevno unosi u tijelo.   

Čarolija te materije jest u tome što ujedinjuje sve elemente zemlju, vodu, vatru i zrak. Stvori mi one koji će upravo zbog te čarobne materije ovladati ovim svijetom. Tad ću se povući s tobom u bezvremenost i bezprostornost kako bi napokon mogli uživati u bračnoj zajednici.

Pikutik pozorno sasluša svoju ženu. Odluči joj udovoljiti želji, ali i poslužiti se lukavstvom kako se ne bi ta više nikad zaželila želja. I posljednji put prihvati se on stvaranja.

Stvori on čovjeka da pazi na klasje žita. Od njegovog je zrnja pravio čovjek brašno koje je mijesio s vodom i pekao na vatri. Najljepši miris što ga je svijet ikad osjetio širio bi se tad. Naposljetku je čovjek jeo taj kruh koji mu je davao snagu i čuvao zdravlja te je upravo zbog njega uspio ovladati svijetom. Tako je čovjek kao peti element uz pomoć najsavršenijeg izuma, živototvorne materije zvane kruh ujedinio sve ostale elemente.

No, Pikutik se odluči poigrati i s jabukom, kako bi mu obje ženine ruke bile slobodne kad siđu u bezvremenost i besprostornost.

Stvorio on jabuku kraljicom među voćkama, najljepšom,najslađom i namirisnijom. Ali isto tako i opasnom. Biješe to stablo razdora između muškog i ženskog roda, stablo neograničenih ženskih želja i muževljevog naivnog ispunjavanja, baš kao što su to bili Pikutik i njegova dragana. Zbog jabuke je ljudski rod upadao u neprilike, nedaće i ratove. Koliko kod je kruh vraćao spokoj i mir među elemente svijeta, isto je toliko kaosa unosila jabuka, zbog čijih su opojnih vrlina ljudi naivno mislili da donosi mudrost. 

Zadovoljan je bio Pikutik u svom bezprostornom bezvremenu. Napokon je mogao odahnuti.

Njegova žena nije bila sretna kako je ispao ljudski rod kojeg je zaželila da joj stvori muž. Bila je posramljena kako su ratoborni i nemilosrdni bili ti stvorovi. Stoga više ništa nikad nije poželila.

Ljudi su uskoro počeli slaviti Pikutikovu družicu kao božicu života, jer premda je svijet stvorio sam Pikutik, da nije bilo nje i njenih želja to se nikad ne bi dogodilo i ništa živa ne bi danas kročilo zemljom. Zato joj narod upravo i nadjenu ime Živa.

Obično su je predstavljali kako sjedi s ukrasem poput sunčevih zraka na glavi, ogrnutoj lakim ogrtačem, golih grudi i ramena. U lijevoj ruci držala je klasje žita, u desnoj jabuku, baš zato da bi uvijek podsjećala kako je žitom udahnula život, a jabukom donijela razdor.