73. SASTANAK NA VRHU SVIJETA

 

        Jedna je duša dolazila na noćnu sjedeljku s Divnim, negdje na vrhu Himalaja. Tamo su se oko ognja skupljale mnoge duše iz raznih krajeva svijeta, i noć je prolazila u razgovoru, kojemu riječi nisu bile potrebne.

        Jedne noći očuo se vrisak mnogih glasova, i potmula lomljava.

        Neki su čuli, neki nisu.

        Onima koji su čuli, Divni prozbori izravno, njihovom vlastitom mišlju:

        “Mati Zemlja je ranjena. Trgnula se u dubini. Jedna se planina na zapadu urušila. To je to”.

        Vrisak je jenjavao, silazio u hropac, potom je nastupila tišina. U duboku mraku Ural se razmijenio s nizijama, obala Sjevernoga mora s njegovim dnom.

        Oni koji su čuli, sjedili su poput kipova od pepela.

        “Gospode,” reče pred jutro ona jedna duša. “Zar je baš moralo...”?

        “Moralo”? poletješe obrve nad očima Divnoga kao dva orla vidovnika. “Moj je svijet bez moranja. Moj je svijet u suštini slobodan. Nije moralo. Ali trebalo je”.

        “A zašto”? protisnuše oni koji su čuli.

        “Postoje četiri godišnja doba, zar ne? Pitaš Me mora li zima naići poslije jeseni? Mora li lišće svenuti, polja opustjeti? Mora li sunce smalaksati, sjeverni vjetar zahujati? Ništa od toga ne mora. Ali treba. Kao što treba ljeto. Kao što treba cvijeće, žito”.

        Sve je to Divni govorio živim slovima, koja su tekla po svjetlucavoj ploči s onu stranu čela. Pišući, mamio je podzemna pitanja, sklupčane gejzire pobune. I ona se jedna duša raskolutala, šiknula uvis; jedna, glasno raspojasana u društvu pristojno zakopčanih.

        “Onda nema krivih ni pravih! Onda nema kažnjenih ni nagrađenih! Sve nam se dogodi onako kako propisuje vrijeme-i-mjesto: kako hoće zima, jesen, proljeće, ljeto... “

        “Objasni nam malo potanje svoju misao”, reče Divni ljubazno.

        “Zar je kriv led što je led? Zar je kriv vjetar što huji i ruši? Zar je cvijeće zaslužno za svoje boje? Pravednik za svoju vrlinu? Gdje je onda razlika između zlodjelnika i dobroga čovjeka? Sve ovisi o tomu u kakvu smo se dobu zadesili... Gdje smo - takvi onda i jesmo. A zašto -  zato jer treba”!

         Divni uokruži okom sve, koji su sjedjeli oko posustale vatre.

        “Ja ne znam odgovor na ovo pitanje – znate li vi”?

        Šutjelo se, u vatrine se zadnje pokušaje gledalo, poniknuto.

        Žarki se gejzir rasipao u ostatke noći, ne odustajući od svoje pobune. Na istoku su se uto pomaljali prsti praskozorja, opipavajući obzor. Sunce je polako, veličanstveno izranjalo nad dolinom. Divni ispruži ruku, uhvati sunce, i vrati ga za obzor. Svijet smjesta potone u mrak.

        “Mora li sunce baš svakoga dana tako? Ili treba”?

        Uplašene duše, zgurene jedna drugoj pod pazuha, promrmljaše:

        “Treba...”

        Kretnjom koja uzbacuje loptu uvis, Divni tada vrati sunce nad obzor. I prostruji u svima:

“Ovo nisu Himalaje, ovo je vrh svijeta. Na vrhu svijeta, niti raspravljamo, niti mudrujemo; ovdje  se sjedinjujemo. Jer sjedinjenje je vrh svijeta. Kraj igre. Zemljin četverokut ovdje nestaje u središnjoj točki, sa svim svojim ognjem i ledom. Na vrhu svijeta, stoga, niti se komu sudi, niti se tko nagrađuje. Želio bih da toga budete svjesni, da budete Moja točka, da budete”.

“A kad siđemo u dolinu”?

“Kad siđete u dolinu, sudit ćete – razlučit ćete crne od bijelih igrača. Imajući na umu da je vrh svijeta za sve isti: da budu”.

 

I On im tako učini – da budu. Zaustavi vrijeme, udjene u nj Svoj neprolazni čas, i stopi ih sa Sobom.

“Čije je ovo blaženstvo”? pitao je svaku dušu, i svaka mu je odgovorila: “Blaženstvo je od blaženstva. Mi smo od Tebe”.

Te i takve duše istovremeno su hodale dolinom, kroz njezina jarka ljeta, rujne jeseni, ledene zime, i zlatna proljeća, noseći u srcu točku sjedinjenja.

 

 

Nema čudnije istine od istine.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)