Od kad zna za sebe, Tamara voli ritual dugotrajnog češljana kose. Svaku večer i svakog jutra, posvećuje tome oko dvadeset minuta, laganim, ujednačenim pokretima prolazi četkom kroz kosu boje meda, koja joj se u raskošnom slapu prosipa niz leđa. Večeras osjeća nervozu, ne uživa u boji kose, u četkanju, u noćnoj tišini: nešto se u njoj probudilo, strano, nepoznato. Nije svjesna toga, ali pokreti su joj grčeviti, brzi, bez svoje uobičajene mekoće. Obavljaju nametnuti, a ne voljeni posao.

   "Riješi je se", šapuće glas."Ne treba ti!"

   Tamara se uplašeno okreće, oči joj širom otvorene i pažljivo šara pogledom po spavaćoj sobi. Tišina. Beba, stara tek dvadeset dana, mirno spava u svom minijaturnom krevetiću. Mali televizor je ugašen. Odakle dolazi glas?

   "Sputava te", šapat nastavlja."Riješi je se!"

   Sva drhteći, Tamara prekida sa češljanjem, odlazi u krevet. Da bi legla, mora proći pored krevetića Lene, svoje bebe, pa zastaje, baci na nju još jedan pogled i uvlači se pod bijele, čiste plahte. Zelene su joj oči širom otvorene: zure u mrak, nastojeći proniknuti u tajnu. Meškolji se, nervozna je sve više, ne može zaspati, a misli joj naviru luđačkom brzinom i Tamara konačno odustaje. Po tko zna koji put se predaje.

   Upali svjetlo na noćnom ormariću pored kreveta, otvara pretinac i vadi smotku. Trava će je smiriti, utišati zebnje, donijeti san. Ima jedino Apaurine, nema ničeg drugog: Zvonko je obećao donijeti, ali nije održao riječ. Gad! Nikada više joj se neće zavući među noge! Zar ne zna kako joj je teško? Gad jedan!

   Požudno i duboko uvlači dim, ali žarko očekivano smirenje ne dolazi. Umjesto smirenja, dolaze sjećanja...

 

   ...Čini joj se da zatrudnjela iste večeri kad je prvi put probala snijeg. Donio ga je Valter, pomorac, koji je i priredio zabavu i koji joj se dopao na prvi pogled. U trosobnom je stanu na posljednjem, petom katu, treštala glazba, dim se kovitlao, a čaše praznile munjevitom brzinom. Osjetila je ruku na ramenu i osvrnula se.

   - Imam za tebe nešto posebno - reče joj Valter uz šarmantni osmjeh. - Ako si zainteresirana...

   - O čemu se radi? - upitala je, ali je već znala da će uzeti sve što joj ponudi.

   - Imam čisti kokain. - Vodio ju je prema sobi: poslušno je išla za njim. - Jesi li ga kad probala?

   - Nisam.

   - Uživati ćeš - reče joj meko, zavodljivo. - Zajedno ćemo uživati.

   Jutarnje je buđenje bilo sve prije nego uživanje. Teška glavobolja stezala joj čelo i nije znala gdje se nalazi. Ali joj je Valter pomogao: gurnuo joj je u ruku nekoliko tableta i pružio čašu vode.

   - Popij odmah! - zapovijedi joj. - Bit ćeš ko nova!

   Popila je, naravno. Što je drugo mogla? Nije mogla onako sva smućena izaći na ulicu, otići na posao...

 

   Četiri mjeseca kasnije, shvatila je da je trudna. Nije ni shvaćala kad su prohujala ta četiri mjeseca! Provela ih u nekoj omaglici: snijeg, trava, tablete, nekoliko puta igla: orgije se nizale stapajući se u jednu veliku jedinstvenu dugotrajnu mahnitost, iz koje je odjednom izašla, naglo i grubo probuđena onog jutra, kad ju je na poslu, ispred frizerskog salona, dočekao šef, ujedno i vlasnik salona i uručio joj otkaz.

   Bez posla, trudna, bez droge, bez Valtera! Otišao je na more: ne može joj pomoći. Kad se vraća? I donosi obilje snova sa sobom?

 

   Izjadala se baki sa kojom je živjela i koja ju je odgojila: Tamarina je majka pobjegla od kuće ostavljajući je na brizi svojoj majci.

   - Proći će - tješila ju je baka, milujući joj kosu boje meda. - Moja će beba imati svoju bebu! Bori se za nju!

   Ostavljena sa tri godine, Tamara je petnaest godina provela uz baku, blagu staricu, koja nije imala uvida u tamnu stranu Tamarinog života. Za baku, bila je i dalje ostavljeno i nemoćno djetešce.

   Pet je mjeseci, čekajući porođaj, Tamara neprestano ratovala između želje za drogom, smirenjem i željom da ne truje plod koji je nosila. Rastrzana na dvije strane, počela je svakodnevno očajavati, a kako se porođaj sve više približavao, sve je brže gubila bitku, popuštala: njene su potrebe postajale važnije od obaveza prema djetetu. Samo  jedna misao neprestano je bila budna u njoj: šut! Treba mi šut! Moram uzeti šut! Ništa drugo nije važno! Nije me briga ni za što drugo! Koliko kod željela misliti o bebinim potrebama, nije mogla potisnuti svoje potrebe i postepeno su njene narkomanske potreba sasvim prevladale i više ništa drugo nije postojalo. Prestala je mariti za sve što se nije ticalo nje i njenih potreba, a one su je razapinjale, donoseći joj bolne nemire kojih se bojala i jedini joj cilj postao spriječiti nemir u duši, a to je jedino mogla...

 

   ...Odbaci minijaturni čik i blago omamljena, ali nikako smirena, kako je žudjela biti, Tamara uzme desetak Apaurina i popije ih sa malo vode: to će možda biti dovoljno da usne, nadala se. Po drugi put te večeri legne u krevet, pokrije se preko glave i sklupča u položaj fetusa. Ležeći zgrčena i bojeći se noći, prisjeti se prvog susreta sa marihuanom: imala je svega dvanaest. Istog je časa zavoljela omamu koja ju je ispunila: prestala se osjećati praznom! A to je jedino bilo važno. Zaredale su pijanke u parku, a i njena je prva ljubav započela, trajala i završila uz obilje jeftinog alkohola, ponešto marihuane i mnogo seksa na svim mogućim mjestima. Lutanje kroz ništa.

   "Oslobodi se nje", šapat putuje kroz noć.

    Noć je duga, besana, iscrpljujuća. U gluho doba noći počinje se znojiti. I tresti. To je nagore. O, bože, samo da ova duga noć neka prođe...A šaputanje uporno, jednolično, odjekuje u bezvremenu i muči je muči. Oh, bože, daj da pregrmim noć, misao joj luta...šaputanje, šaputanje...ahhhhhhhhh, hoće li ovoj noći ikada doći kraj i zamijeniti je dan...hoće li...šapat, šapat, šapat,  poput vjetra, udara...znoj...strah...Oh, bože, beskonačne li noći...

 

   Jutro je donijelo novi, još žešći nemir. Još jedna noć bez sna. Košmar za košmarom. Beba je plakala i prije nego li otišla u kupaonicu, Tamara je podoji: ne može ništa učiniti ako beba plače. Drhtureći, dok su joj zubi cvokotali, ne od zime, već zbog apstinencijske krize, polegne bebu, otiđe u kupaonicu i zaključa se. Jedino mjesto privatnosti. Uskoro će baka izaći iz svoje sobe i privatnosti će do noći nestati. Drhti, užasno drhti i poseže za kutijom Apaurina. Možda pomognu.

   Popije odmah  nekoliko zelenih tableta, prije nego se pomokrila, pa sjedeći i dalje na školjki, mobitelom pozove svoju jedinu nadu.

   - Moraš mi pomoći, Zvonko - reče hrapavo. - Jučer si me prevario i izludila sam! Moraš mi pomoći! Moraš!

   - Smiri se. - Ravnodušan glas  je nagoni na jauk, plač. - Nisi jedina na svijetu! Slobodan sam poslijepodne u pet. Dođi kod fontane.

   - U pet! - jekne ona, a nemilosrdna ruka boli zgrabi je za želudac. - U pet! Jesi li ti lud? Potrebno mi...

   Ali je on već prekinuo vezu i ona se zagleda u mobitel, praznog pogleda, praznog uma, prazne duše. Ljuštura beznađa. Postoji li išta drugo osim bola?

   "Riješi je se", šapat je udari poput groma, prvi put tog jutra. Zna da neće biti posljednji.

   Uplašeno, ne shvaćajući, Tamara se ogleda: nema nikog. Drhtavim nogama ustaje sa školjke, povlači vodu i staje pred zrcalo, iznad umivaonika. Ne može ovakva van, među ljude, mora se srediti. Uzima četku i počinje ritual, ali ne uživa u njemu: pretvorio se u naporan i neželjen posao. Sve postaje mukotrpno! Za svaku joj je sitnicu potreban ogroman napor. Zar mukama nema kraja? Iscrpljena je, izmoždena!

   "Riješi se nje", hladan šapat prostruja.

   Ruka joj se zaustavlja i nekoliko dugih trenutaka lebdi, nepomično čeka, zamrla u vremenu.

   Iz spavaće sobe ponovo dopire bebin plač, u početku vrištav, a zatim odmah uporan, dosadan, pozivajući, tražeći pažnju, posvećivanje...

   - Ufffffff! - zastenje Tamara: gleda kosu, koja je masna zbog znojenja i trebala bi je oprati, ali nema snage, nema snage ni za što i nastavlja sa četkanjem, nadajući se da će plač prestati. Ne može ovo ponositi! Ne može izdržati! Poludjeti će!

   Bjesomučnim pokretima dovodi u red svoju lijepu kosu, dok joj se oči grozničavo sjaje. "Neću izdržati", misli ona završavajući sa kosom. "Ne mogu izdržati do pet sati! Moram izaći i snaći se! Moram! Do vraga i beba! I baka! Moram izaći! Zidovi me stežu, guše! Moram izaći! Pronaći smirenje! Moram izaći!". Grize donju usnu do krvi, dok plač bebe ispunjava sve oko nje, glasan, vrišteći, zahtijevajući plač! Opomena dužnosti, a to Tamaru iritira, dovodi do bjesnila: prihvaća samo dužnost prema vlastitim potrebama! Ostalo za nju prestaje postojati! Ne priznaje! Priznaje samo zov svog uzdrhtalog tijela!

   "Ušutkaj je", šapat proleti: i još jednom:"Ušutkaj prokleto derište!"

   Tamara se okreće kao u transu i kreće prema sobi.

   "Prekini to već jednom!", šapat je prati.

   Dolazi do vrata kupaonice i pokušava ih otvoriti. Uzalud drma vratima nekoliko dugih trenutaka i tada se sjeti: zaključala ih je.

   "Riješi je se", šapat je ne napušta.

   Otvori vrata kupaonice i sa nerazumijevanjem gleda oko sebe. Ne vidi baku koja je ustala i stoji pored malog dječjeg kreveta: ne vidi ništa, samo crnilo. I čuje!

   "Riješi je se!", šapat je ne napušta.

   Stojeći pored dječjeg kreveta, baka podiže pogled i uplašena onim što vidi, pita:

   - Tamara, dijete moje, što ti je?

   "Riješi se nje! Završi to već jednom!", uporan je šapat, tih, ali glasno u njoj odjekuje. Udara u njenoj bolnoj nutrini glasno poput groma i povređuje joj živce, tanke, iscrpljene.

   - Tamara!!!

   Ali Tamara je ne čuje. Ona čuje šapat u sebi, a on uporno ponavlja, tiho, ali joj ta tihost nanosi veliku i razdiruću bol i više nema ničeg osim boli, samo bol, jedino bol, neizdrživa i sveprisutna bol.

   - Tamara!!! Što radiš? - vapaj se bakin podiže uzalud. Ne dotiče Tamaru. Ništa je se više ne dotiče!

   Tamara se saginje, podiže djetešce i grubim ga zahvatom grabi za jednu ručicu i jednu nožicu: baka vrišti! Tamara se okreće piruetom oko sebe, graciozno, a opet rastrgano, poput ispucanog starog filma i svom snagom udara djetetom po rubu malog kreveta, jednom, još jednom i još jednom...

   Zatim ispušta malo i beživotno tijelo, koje pada na pod, dok baka bezglasno jeca, još ne shvaćajući čemu je prisustvovala, pa lagano i ni malo ne žureći, na izgled sasvim mirna izlazi iz sobe, iz stana, na ulicu, u potragu...

 

 

Copyright © 2005. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.