Ne zaobilazim nikad pozive, koje kao kod, usjećam urezane u tkivo moje duše..

Poziv šaptača mi nitko nije nametnuo.. Jednostavno, od prapočetka, tišina je bila moj govor, koji se postepeno ipak pretvorio u šapat.. Jer, davno smo prestali voljeti se tišinom..

Bijah prvo šaptač noževima..Onima, koji ranjavaju srca, koji krvave brazgotine pretvaraju u ožiljke, koji zatitraju pri svakom i najmanjem dodiru..

I sama prolazih kroz limbove boli, ne bih li shvatila, kako je teško nositi zgužvanu grudvu neraspakirane tuge, omotane šarenim vrpcama (ne)opraštanja..

Naučih kako noževi druge bole, kako ih pretvarati u sve, samo ne u oružje koje rane zadaje..Rane koje se prenose iz života u život, i zaustavljaju širenje krila, zaustavljaju dolazak u zagrljaj savršene radosti..

Sada sam ponovo šaptač.. šaptač ljubavi.. Vjerovatno se do toga poziva treba nekako i popeti, strmim stijenama, koje pružaju malo oslonca, i tako lako odvlače u ambis bez mogućnosti povratka natrag..

Iskusiti ljubav u svim oblicima, zagristi otrovnu jabuku, i zaspati, čekajući buđenje iz svoga sna..

Ljubav, koja skutrena, čeka u nekom  mračnom kutku  velegrada, čekajući mrvu samilosti, jer, na rubu je života..

Ljubav, kojoj su sobe duše prepune maski, koje mijenja po potrebi, ne bi li se drugima prikazala savršenom i potpunom, prebogatom u svom pojavku, a zapravo je iznutra samo zbir posuđenih, ukradenih emocija, koje nikako ne mogu nahraniti nezajažljivo ždrijelo laži..

Ljubav, koja se bahato uzdiže pokazujući kako sebe zaboravlja, služeći druge, a zapravo ne služi ni sebe ni druge..

Ljubav, koja se bezgranično daje, ne tražeći ništa natrag..

Da.. O toj bezuvjetnosti odlučih da šapćem.. Jer znam da je skrivena negdje, a glasni uzvici je samo mogu otjerati još dalje, još dublje, možda u sfere izvan ovog svijeta..

O pravoj ljubavi se ne priča, nju se traži, ne odustajući, mada te tisuću iluzija o njenom nepostojanju vuče  unatrag..

Jednom ćemo se svi oprostiti od ispranih i iznošenih svojih haljina, koje smo nazivali životom, i shvatiti da smo zapravo u jurnjavi za kojekakvim zadovoljstvima, zaboravili opet ponijeti sjeme bezuvjetnosti.. Maleno sjeme, koje će nam pomoći da opstanemo u pustinji sebeljublja, u koju često ulazimo..

Moj poziv je šapat..

Riječi izgovorene glasno nemaju toliko odjeka, kao riječi prožete tišinom..