Ni sam ne znam, koliko dugo postojim...

...niti početak moga početka...

Jednostavno, u trenutku trenutka, kad su ljudi postali ljudi, a životinje postale pitome, namnožile su se beštije...

...bića.koja nisu niti ljudi niti životinje..

Pridošlice iz nekih nevidljivih sfera, sačinjene od svih mogućih odbačenih ljudskih ostataka..astralnih..mentalnih...

---bića koja su preživjela na smetlištima ljudskih neispunjenih  želja, jalovih čežnji i plitkih potreba...

Suvisli mutanti, preživjeli u kanalizaciji ljudske destruktivnosti...

Stvorili su se, ne pitavši, da li je potrebno njihovo prisustvo.

Netko uvijek mora težiti da uništi sklad, koji se tek počeo rađati iz posteljice zemaljskog vremena...

Tada je Kreator sklada sazvao sve stare duše, duše, pred kojima više ne postoji ništa što bi mogle učiniti...

Duše koje su pred smirajem svojih putovanja i koje željno čekaju zagrljaj koji ne prestaje...

I pitao ih je, da li itko od njih želi biti Šaptač  beštijama na Zemlji'

Treba ih pronaći..razotkriti..vratiti u svjetlo..Koje će im omogućiti rast i život, jer su zakržljali kroz svoj bitak..

Ta bića-beštije, nemaju u sebi ništa, osim čežnje da unište sklad, koji postoji na Zemlji..

Treba ih vratiti prvo u crno-bijeli hologramski, sjenovit svijet, da ih silina Svjetla ne bi trenutno spržila.

Pa tek onda, milostivo i polako, odnositi Stvoritelju.

Beštije se  razlikuju od ranjenih duša, jer, ranjene duše liječe svoje rane u tišini, a beštije vazda traže samilost i pažnju.

Prave beštije su metamorfi svoje vrste.

Žive od sakupljenih komadića pažnje i tu i tamo kojeg poklonjenog osmijeha.

Da bi od tih mrvica toliko narasli, da mogu slobodno, bar malo živjeti kao odvojena bića od Stvoritelja, i tako, bez pomisli na Njega, ispijati drugima na silu životnu snagu, optimizam i radost..

Ne..Nije to trič-trač priča za nekim stolom u zadimljenom kafiću..

To je sasvim realna stvarnost kojom smo okruženi, a da nismo ni svjesni toga ponekad.

Ja se javih da budem šaptač tim beštijama.

Ja sam onaj koji ih prepoznaje, vidi, onaj koji ih razotkriva, pa na kraju ostaju bez svojih izvora hrane..

Shvaćam da ću ući u svijet, gdje beštije najviše vrebaju nepripremljene čiste i nevine dječje duše..

Zato beštije rijetko u zemaljskom životu imaju svoju djecu..

Mimo svih zakona..

Ne žele doticaj sa Izvorom ljubavi, jer ih ljubav zapravo nagriza.. kao sol meko tkivo srca..

Beštije su kradljivci, udošlice, često ulaze nepozvani u tijela onih lijepih duša, koje su u trenutku na rubu bezdana..

Koriste njihovu slabost i mekoću..

Nezahvalna je moja uloga...

Tko bi shvatio težinu moga pristanka, i moga odabira?

Beštije vole maske.

I okružje ledeno plave tame, gdje u ledu čekaju da ih neka topla duša probudi..

A onda se sa mnoštvom pipaka, obaviju oko nje...

preuzimaju sjećanja, emocije, identitet žrtve, dok se ne zasite..

Vrlo su priljepčivi..Zapravo, ja, kao šaptač, uvijek sam u opasnosti da i sam ne postanem žrtva, pa ih se klonim..

Kada mi Kreator da dozvolu, prvo ih razotkrijem, obasjam svjetlom, a one, obamrle, ne znaju za sebe..

tek u tom stanju, mogu im prići..

Ali nisam ni ja tako tvrd u svojoj ulozi..

Nedavno sam se smilovao jednoj beštiji, bila je poput psa na uzici..Cvilila za mrvu pažnje i komadić osmjeha..

Ljudi su nagonski bježali od te beštije, jer je njen ledeni dah otkrivao njen identitet.

Prišao sam joj, dobacio mrvu pažnje, no ona se otkide sa lanca, i skoči mi za vrat..

Jedva se oslobodih njenih očnjaka i pipaca..

Na žalost, dok ne dožive transformaciju i uskrsnuće u Svjetlu nad svjetlima, nije im za vjerovati..

Na trenutak su i mene ljudi pogledali sa gađenjem..

Kako mogu uopće išta dobaciti takvom stvoru?

To me rastužilo, i učinilo me najusamljenijim bićem koje postoji.

Ja u sebi ipak nosim svjetlo..

Koje bi trebalo svjetliti jednako svima u svakom trenutku..

 

Osim beštijama, koje trebamo iz daljine posmatrati..

 

Ima li nekoga tko razumije ovo o čemu pričam?

Ili sam zaista osuđen da budem nejneshvaćenije biće koje postoji...