Pogledaj me, ti, koja san ne želiš prekinuti, i vjeđe tvoje nježne svijetu otvoriti ne želiš...Ja nisam samo ovu noć bio budan, eoni su protkani mojom budnošću, upravo radi takvih duša, kao ti,voljena moja...Poslije rana, i silne tuge, najslađe je zaspati, i ne buditi se više...A duša u tebi plače za životom, makar iskidanim od silnih uboda mačem u srce...Ja sam prošao slično, i davno, davno, bio biće, kao i Ti...Poželio da se prepustim valovima da me odnesu, u malenoj, pletenoj kolijevci,kao dijete, prepušteno besmislu i okrutnosti ljudskih hirova i zloće...Ali...Uvijek postoji netko, tko pronađe kolijevku na rijeci,i prigrli uplakano dijete, koje samo za bol i glad zna...I privije ga uz srce..Shvatih, da ljubav želim uzvratiti, i tako..Kroz vječnost, postadoh anđeo...Ali ne odvojen od svih, srastao sa oblacima plavetnim, izgubljen u vlastitoj glazbi harfe svoje...Padoh na Zemlju, svjetleći kroz tamu, a oni, radi kojih skinuh krila i aureolu, proglasiše me zlosutnim stvorom, i smjestiše me u neko predvorje tame, koja me samo tišinom okružila...Shvatio sam, da gol i bos, bez besmrtnosti svoje, tamu trebam ponijeti u sebi, jer, ljudi su više voljeli tamu, nego svjetlo...Ah, kako je teško ponekad buditi umorne spavače...Tek tračkom svjetla, poljubiti njihove vjeđe,da strah ne pobijedi njihovu želju za životom u svjetlu...Zato i nosim tamu u sebi..Tek na kraju, rasprsnut će se biće moje, i preplaviti sjajem sve...Ali, neću biti sam...Svi probuđeni, zasjat će ljubavlju, zajedno samnom..A dotle... Bit ću tu, smješten kao sjena među zidovima crkava, kao slika, koja se samo smješi praznim osmjehom...Ali, ja sam itekako živ, i čekam vaš glas života, kad se probudite iz vjekovnog sna...Ja sam tu...I ljubim...Do kraja...