lzlazila je iz mora. Polako. Kapljice su blistale suncem na njenom tijelu. Legla je na pijesak. Kao nekad u djetinjstvu, vručim zrncima učinila zipku svojim snovima. I prepustila se zagrljaju topline zemlje na kojoj leži.

Pijesku, čarobnom mjestu djevojaštva.

Zvukovi sadašnjosti, more, vjetrić i žamor kupača umirili su tijelo ljetnim snom. Tonula je u želju svoje budnosti zatvorenih očiju.

Lagano, da ne probudi ženu u sebi, otvorila je vrata njenih snova i ušla.

Napravila je nekoliko koraka i stala. Gdje ie on?

Nastavila je dalje ulaziti u san, razgrčući pred sobom sjene prolaznika.

Koliko snova ima ova žena?!

Ona traži samo jedan. San u kojem će se ruke dotaknuti, korak postati jedan, kapljica mora postati zajednička sol.

Uporna je ona kad nešto želi. Nastavlja dalje. San do sna. Zar ovaj nisam ostvarila? Zašto je još tu?

Da, tu sam. Kaže san. Nema mjesta na svijetu u koje se snovi spremaju. Kroz mene možeš proći, ja sam ostvaren. Nema boli i ne pružam ruke da bih ti priječio put. Osmijehom te pratim u sljedeći san.

Ohrabrena, kreće pokazanim putem. Nestrpljiva, kakva je, potrčala je. Pa zastala. Osvrnula se, pogledala čijim pogledima bježi, i opet potrčala. I sustigla je svoj san. On je bio tu. Naslonjen na vjetar koji štiti ljubavnike.

Čekao je nju.

Sadašnjost je dodirivala ženu buđenjem. Još zatvorenih očiju gledala je nebo i čula glas. Znaš, ti si moje sunce!

Netko je rekao djetetu u njoj.

Ustala je. Puna pijeska i osmijeha skrivenih u snu.