64. SANJAO SAM TE

 

“Sanjao sam te”, reče prosac djevojci, koju je već dugo snubio.

Bilo je to u gostinjskoj sobi njezinih roditelja. Svi su sjedili u krugu oko stola, smiješeći se kao onaj tko očekuje objavu obećana zgoditka.

“I u snu sam proživio sav naš zajednički život”, nastavi mladić uzbuđeno.

Krug se promeškolji, čaše u rukama zasjaše. Neki se udobnije namjestiše, očekujući nastavak priče. Mladić obori glavu i prošapće:

“Žalim slučaj - ljepše sam i punije proživio naš život u snu, nego što bih ga ikad mogao proživjeti na javi”.

Nasta tajac.

Krugu oko stola ote se nehotični uzdah čuđenja, razočaranja, negodovanja. Djevojka problijedi, pogleda roditelje. Oni problijediše, pogledaše nju. Svi tada pogledaše mladića.

“I sad sam došao reći tebi i tvojim roditeljima da odustajem od ženidbe. Naš zajednički život može biti samo tanji i manji od onoga kojega sam već proživio u snu”.

Oko stola zaiskri uzbuna. Vrcali su usklici, ruke po navici posegnuše za mjestom na kojemu se nosi pištolj ili nož, ili maramica za suze.

“Ja mislim da je ovo san”, drhtavim će glasom prošena, a neisprošena djevojka. “I da ga ja sada sanjam, taj san, i da jedva čekam da se probudim. Pogledaj me, i reci mi da sanjam”.

Mladić ju pogleda. Jedan ju je časak gledao, kao da gleda srušen grad, srušen most, srušenu crkvu.

“Kad bi ti samo znala... kad bi znala... kakva si bila u mojemu snu... nikada me ne bi molila da te probudim”, zašapće. “Upravo zbog poštovanja prema ljubavi koju si mi pružila u snu, ja odlazim”.

I on ustane, i uputi se prema vratima.

Nesuđenica pohita za njim, i kriknu:

“Stani! Ne možeš ovako! Jer to sam bila ja u snu, zar ne? Ja sam ti pružila vrhovno zadovoljstvo i sreću! Ja sam te ispunila sobom – ja, a ne neka druga, ili nešto drugo! Ja, ja sam te toliko ispunila da u tebi više nema mjesta da išta primiš“! 

“Tako je,” tiho, svečano reče mladić.

“Onda... zar se ne radi o meni”? vrisnu djevojka. Pa mene si sanjao, dragi, ja sam bila ta tvoja srećonosnica u snu – a istodobno svoja vlastita suparnica! Zar ne misliš da mi nešto duguješ na javi, upravo zbog toga sna, zbog one, koja  je bila u njemu?!

“Dugujem ti, oh i te kako ti dugujem: da te čuvam onakvom kakva si bila u snu – da ne kvarim ni tvoj lik, ni tvoj potresni utjecaj na moj život! Jer ti si me u snu naučila da poslije najvećega čovjek ne smije pristati na išta manje! Ti si me tomu naučila, i stoga ti to zacijelo razumiješ“.

“Oh”, jecala je djevojka, “ja bih ljubavi za volju pristala i na manje... Zar mi tako uzvraćaš ljubav iz sna”?

“Ja ti uzvraćam time što ću odbiti da te u sebi smanjim, da te svedem na mjeru, koja ti nije po mjeri”.

Pogleda ju, i ne ugleda onu iz sna. U očima mu zasvijetliše suze; poljubi ju poljupcem poštovanja i zahvalnosti, i izađe.

Skočiše tada osujećeni svadbenici, uvrijeđeni častoljupci, stigoše ga u hodniku, oboriše na pod, zgaziše. Umro je s blaženim smiješkom na licu, proustivši tek:

“Vrijedilo je...”

        TKO SE S KIM U SNU SASTAO, I TKO SE S KIM NA JAVI RASTAO...?

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)