37. SANJAO SAM

        “Sanjao sam”, reče kralj ujutro kraljici, “da nam je carstvo napadnuto, da su sinove i tebe odveli u ropstvo, a da su mene gola i izubijana odvukli na gubilište. Kad su mi stavljali glavu na panj, povikao sam za pomoć Bogu. I probudio se, i sad sam privremeno tu”.

        “Oh,” reče kraljica, “kakav ružan san! Srećom, samo san”!

        “Avaj”, reče vladar. “Više nikada neću moći reći da je nešto samo san. Jer bol koju sam pretrpio prolazeći kroz svu tu nesreću, stvarna je. Iskusio sam ju. Razumiješ li – ja sam uistinu bio taj nesretni kralj, jednako tako kao što sada jesam ovaj sretni! Njegov mi strah koči žile, jer to je moj strah. Njegov gubitak mrvi mi um, jer to je moj gubitak. Srce mi kuca kao užaren čekić, a cijelo mi tijelo trne od uspomene na moje noćašnje poniženje”.

        “Ali sada vidiš, dragi, da je to bila tlapnja. Pa će i bol prestati, i strah uminuti, kad uvidiš što je zbilja i istina”.

        “Voljena moja, ja više ne znam što je zbilja i istina”, protuži  kralj.

Uzalud je kraljica predlagala šetnje i razonode; kralj se nije htio maknuti iz spavaće sobe. Kao u groznici je govorio:

“U snu sam živio isto tako stvarno, kao i na javi. Pozovite mi liječnika za dušu i tijelo, jer evo propadoh od ovoga neznanja što je što”.

        Užurbao se cio dvor, kraljica pozove najboljega liječnika, najboljega zvjezdoznanca, najboljega čarobnjaka. Liječnik spravi kralju napitak od moćnih biljaka, zvjezdoznanac mu objavi da će poremećaj svijesti proći kad i planeta Šani, a čarobnjak obavi obred istjerivanja zlih duhova.

No ništa od toga nije pomoglo. Kralj je i dalje sjedio na krevetu ponavljajući da ne zna kako se izbaviti iz te javosnovne dvoumice.

“Kojega sam ja carstva car? Onoga iz sna, ili ovoga iz jave? Ako sam kralj iz sna, kako se odatle izbaviti? Ako sam kralj iz jave, što učiniti da sebe u to uvjerim? Oh, ima li koga da mi kaže tko sam i gdje sam”?

Tako je kralj govorio danju i noću, ljuljajući se poput čovjeka, čiji se um gasi. Nije se usuđivao spavati, da ga opet ne zadesi što ga je zadesilo. Kraljica i cio dvor dadoše se u veliku brigu. Kraljevstvo je čekalo da kralj ili ozdravi, ili siđe s prijestolja.

Onda je jedan pustinjak u tišini svoje pećine čuo očajničko kraljevo pitanje:

“Oh, ima li koga da mi kaže tko sam i gdje sam”?

Sažalio se na kralja. Izašao je iz pećine, uputio se niz planinu, udario ravnicom do prijestolnice, stigao na žalosni dvor.

“Odvedite me kod bolesnika”, zatražio je. 

Kad je ušao u kraljevsku spavaonicu, ugledao je oba kralja. Sjeo je u kut, i slušao obojicu.

“Dao bih kraljevstvo za odgovor na pitanje kako se izbaviti ove muke”, zapomagaše i jedan i drugi nesretnik, istim glasom, istim ustima.

“Noćni kralju, kako se izbaviti sada, dok si na javi”? upita ga pustinjak.

“Kako – valjda isto onako kao i u snu, na panju...”

“Dnevni kralju, kako si se izbavio dok si bio kralj u snu”? upita sada dnevnoga kralja.

“Kako – probudio sam se, naravno”!

Pustinjak se zagleda u bolesnika.

“Što čekaš? Zašto to ne učiniš i sada”?

Kralj po prvi puta zastane s kuknjavom, i pogleda čovjeka, koji mu je rekao ovaj jednostavni način. Oči mu se stadoše širiti kao dvije zvijezde što se čude svojemu rođenju.

“Gle, toga se nisam sjetio...”

Kad se probudio više se nije plašio ni smrti ni života.

        VRIJEDI STAVITI GLAVU NA PANJ ZBOG OTKRIĆA DA SU I PANJ I PRIJESTOLJE SAN...

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)