Da mi djeca ne idu na Aikido, možda o Japanu ne bih znala toliko, koliko sada znam.

Koliko god Japance upoznajem više, sve više im se divim.

I koristim njihov kodeks časti kao usporedbu za mnogim inim Samurajima, plagijatima, koji pokušavaju biti nalik izvornim ratnicima.

Ima i pravih, čestitih samuraja, ovdje, čak ovdje među nama.

Koji vrlo malo govore.

A kad progovore, svaka riječ je na mjestu, i svi  slušaju njihove trenutke mudrosti.

I slušajući, nemaju potrebu išta dodavati, jer je sve rečeno.

U Japanu su Samuraji bili ratnici-elita, koja je čuvala čast Kralja kojem je služila.

Za istinu su bili u stanju bez oklijevanja dati svoj život.

Brzopoteznim rezom osloboditi prolaz duši, riješivši je balasta koji se u tijelu emocijama nakupio.

Bili su mistični, ponosni, nedodirljivi, časni, i  nadasve-svoji.

Iza oklopa nitko nije znao kakvo se srce i duša krije.

Samo oni su određivali kako i kada će se otvarati svijetu, ako je to bilo potrebno.

Biti i ostati svetac je najteže, ali jednako tako, biti i ostati čovjek.

Samuraji su postigli tu sredinu: postići svetost kroz čovječnost.

Ali, ako prevagne jedna ili druga krajnost, samuraj je obična lutka-strašilo iza oklopa, koja služi samo za ukras u nekom zaboravljenom muzeju.

Da li su Samuraji vršili nužne nužde, unatoč oklopu i ponosu?

Naravno.

Kao što je i sin božji  vršio jer je bio i čovjek.

Ali je te detalje ostavio za sebe.

Svijetu nisu potrebne istine o onome što obavljaju iza vrata nužnika ne razmišljajući.

Jer to i nisu neke istine.

To su prolazne stvari koje će čak ostati nezabilježene u povijesti duša, pošto se to zapravo i ne tiče onoga dijela izvan tijela.

Da je Samuraj počeo pričati o tome kako se prazni, vjerovatno bi izgubio onu svoju zlatnu svetu sredinu, koju je postigao.

Da je pričao o svojim ljubavima iza oklopa, vjerovatno bi cijeli život bio u borbama protiv onih, koji smatraju da svecima ne treba zemaljska ljubav.

A oni nikada ne raspravljaju.

Šute u svojem držanju kodeksa i balansiraju između čovječnosti i svetosti.

Nikad između prizemnosti i niskoprizemnosti.

Kada bi zaronili u prizemnost ljudi bi otkrili da su zapravo bolesna bića, kojima je potrebna duhovna pomoć.

Ne hara-kiri/sepukku.. Ritualno oduzimanje života radi izgubljene časti, ne bi im vratilo zdravlje.

Čekala bi ih boleština uma i nakon smrti tijela.

Njima je potreban kontakt.

Sa Izvorom, od kojeg su se odmetnuli, bahato tvrdeći da vlastitim umom mogu nadići božanski vele-um.

Čim se ljudski um odmetne od božjeg, nastaju krize svijesti koje dovode do nesvijesti.

A nesvijest je zaborav sebe. I svog vječnog dijela sebe, koji nikad ne govori laži i ne obmanjuje.

Bushido sačinjava 7 vrlina:

• Dobročinstvo
• Poštenje
• Pravednost
• Hrabrost
• Poštovanje
• Čast

I gdje da se tu strpaju pražnjenja?

Možda i postoje ali na višem nivou..

Ali to je već druga dimenzija i istina koju će tek neki dotaknuti.