Jedna je ruža danonoćno prizivala pčele,
željela se sa njima družiti, ali nijedna joj
nikada nije sletjela na latice. Ne obraćajući
pažnju, ne obeshrabrujući se, ruža je nastavila
sanjati: u dugim noćima, zamišljala je nebo
po kojemu lete milijarde pčela. Letjele su
prema njoj, slijetale joj na latice i nježno je
ljubile. Zahvaljujući tom svom snu,
preživljavala je dan za danom. Sa dolaskom
sunca, otvarala se. Jedne noći,
prepoznavši ružinu tugu, obrati joj se mjesec:
- Zar te čekanje nije umorilo? -
- Možda i je... Ali, moram se nastaviti nadati. -
- Zašto?
-Ako se ne otvorim, poludjeti ću. -
U TRENUCIMA U KOJIMA SAMOĆA PONIŠTAVA
SVAKU LJEPOTU, JEDINI NAČIN DA IZDRŽIMO
JE DA OSTANEMO OTVORENI...
bglavac
irida
