Predano zagledana u uobičajeni prizor, zašumila je u šumu prvog jesenskog vjetra. U zelenilu krošnje ugledanom kroz poluotškrinute škure listala se knjiga ispisana nevidljivim perom tek jednog Anđela u mnoštvu:
« Samo Anđeli mogu prepoznati Anđela», šumio je glas iz vjetrovite knjige.
Nesvjesna značenja, upitala je glasom misli:
»Tko si ti?»
«Ja sam dio tebe koji oprašta kada ti se učini da je oprost predaja, a ne snaga.
Ono sam u tebi što te tjera da smisao nađeš u boli i radosti.
Nježna sam ruka koja u tvojoj molitvi ispravlja stranputice u puteve.
Osmjeh sam u oku promatrača i tiha sjeta u rumenom listu prepuštenom vjetru koji oslobađa krošnju za proljeće ponovnog rađanja.
Ja sam rečenica nježnosti koju čitaš u trenutcima nespokoja.
Glas sam božanskog u žamoru svakodnevnice koji tvrdoglavo, ustrajući na zidovima patnje, propuštaš čuti.
Zagrljaj sam, srdačan zagrljaj prijatelja na tvojim umornim ramenima.
Nisam tišina, kretnja sam zvuka, pokret sam, pokret sam ljubavi u nesebičnom, nepromišljenom djelovanju.
Dio sam, dio sam svakog prolaznika koji je neprimijećen pored tebe zamišljene prošao.
Ti sam, Ti kad otvoriš srce Ljubavi!