71. SADA I TADA

 

        “Sanjala sam Te prošle noći”, reče žena Divnomu Strancu u noćašnjemu snu. “Išli smo poljem, obzor se širio, makovi nam rasli do obraza, ne zna se tko je koga brao i birao... i bilo nam je divno”.

        “A sada, gdje smo sada”? upitat će On, saneno slušajući njezin san.

        Ona se hitro ogleda.

“Previše si mi blizu, pa mi je žao skrenuti pogled... Da, u čamcu smo, na valovima. Ne zna se tko vesla, tko koga ljulja”.

        “Je li i noćas divno”?

        “Da, divno je”.

        Divota je u njima ušutjela, postajući svjesna da je ona jedina čvrsta točka u oba sna.

 

        Poslije će On, još sanenije:

        “Reci mi, u čemu je razlika između makova i valova”?

“Između makova i valova”?!

“Da, između jedne i druge divote”?

        “Jedna je divota ovdje i sada, a druga... tamo i tada”.

        “Što je to sada? Što je to tada”?

        “Ti uvijek o tomu, čak i u snu”, smiješila se žena. “Ne znam ja te stvari... Moje je samo da volim”.

“Hajde, znaš ti to“.

Ona se spusti u sebe, kao u okomitu pećinu.

“Ovdje i sada su... vrata u Tebe. Tamo i tada su... ta ista vrata. Pa u čemu je razlika? To da ja tamo ne bih mogla, a ovdje bih mogla... ući”.

        On, krajnje saneno, jedva čujno, zamrmori:

“Pa... hoćeš li...? Dok još traje sada”?

I spusti vjeđe sve do stopala.

San je u tomu trenutku stao poprimati obličje jave. Žena se prene, otvori oči, zaroni rukom u prazno mjesto u postelji, oćuti nestajuću toplinu, i silovito, vilovito, zaboravi san.

 

        Naredne noći svega se sjeti.           

        “Prošle smo noći bili u čamcu, na valovima, i bilo nam je divno”.

“A sada, gdje smo sada”? upita ne otvarajući oči.

“Sada smo jako blizu... blizu ulaza. Da,  negdje smo gdje je sve jako i jarko blizu. Je li to sunce? Ah, neću gledati – Ti si tu”.

Sanoslovilo se i snotvorilo sve do osvita i preko osvita. U jednomu trenutku ona izroni iz sna, udahne jasan zrak, i progovori razgovjetno, zemaljski:

“Izgleda da Te ja ljepše volim kad se osvrnem iza ramena i gledam Te bez straha da ću u Tebi nestati. Jer ako u Tebi nestanem, tko će Te tako voljeti kao ja”?

 

 

Možda opet ja?!

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5. (još neobjavljeno)