33. SABOR BLUDNIKA

 

        Oko jednoga su se učitelja skupljali pušači hašiša i opijuma, pijanice i razbludnici. Svi su mislili da je učitelj nekim dijelom svojega života na njih nalik.

        “Možda je u mladosti bio pijanac i razvratnik”, govorili su. “Ili, ako nije, možda je te želje u sebi prignječio, pa mu prija živjeti ih u drugima. Ili, ako nije ni to, možda je slijep. Ili lakovjeran. Ili čak lakom”.

        Učitelj je poznavao priče koje su kružile oko njega, ali nikada nije na njih odgovarao. Njegovi su se učenici oko njega jatili u dobru raspoloženju. Ponekad se, po mišljenju prolaznika, baš bančilo. Ponekad se tihovalo. Istina, pokatkad bi netko od učenika ponudio učitelju nargilu s opijumom. Učitelj nije odbijao, nije ih ružio. Pušio je zajedno s njima, smiješeći se.

        Jednoga dana dođe mu u posjet netko od gradskih otaca.

        “Došao sam porazgovoriti o tvojemu društvenom djelovanju, učitelju”, rekao je. “Držim da ono baš i nije u skladu s ćudoređem”.

        “Uistinu? A zašto”?

        “Ti vrlo dobro znaš zašto. Ohrabruješ ovisničke strasti”.

“Uistinu? A kako”?

“Ti vrlo dobro znaš kako. Tu i tamo ih dijeliš s takvima”.

Učitelj zapali lulu, otpuhnu dim, ugasi lulu.

“Ovo ti je odgovor o mojim strastima i ovisništvu”, reče. “A sad mi reci kako bi ti nazvao sav taj svijet koji mi dolazi”?

“Nazvao bi ih otpadom društva”, zlurado će dostojnik. “Psima lutalicama. Još i više: ugroziteljima uljudbe, zdravlja, i mira. I neka mi bude dopušteno kazati bez mile-lalenja: nerijetko se doima da se kod tebe održava sabor bludnika”.

Dostojnikovo se lice zajapurilo, a oči su mu pobjedno svjetlucale. Bijaše uvjeren je da se nitko ne može usuprotiti njegovim riječima. 

“Što misliš, kakvi bi oni bili da ih ne vezujem za sebe”? upita nehajno učitelj, istresajući nesagorjeli duhan iz lule.

“Kako to misliš“? upita problijedjelim glasom dostojnik, jer je odjednom shvatio učiteljeve razloge.  

“Ti vrlo dobro znaš kako” spokojno će učitelj. “Kakvi bi bili psi lutalice kad ih netko ne bi hranio? Ugrožavali bi tvoju šetnju kroz park! Kuda bi se razmilile naočarke, kad ne bi bilo frulaša, koji ih začarava svirkom? Kuda – u tvoju kuću! Čineći što činim, ja smanjujem i njihovu i tuđu nevolju, pa i tebe spašavam od opasnosti”.

“Hm”, reče gradski dostojnik, ne znajući što dalje reći.

Učitelj se nagnu prema njemu i zašapće:

“Ali ne prevari se i ne pomisli da ja to činim samo zato što sam mudar i lukav. Nego, ja njih zbilja volim. Takvi poput tebe nemaju za to mašte”.

       

 

        Skučeno srce uvijek prati nestašica mašte.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5. (još neobjavljeno)