I opet, nakon jučerašnjeg totalno iscrpljujućeg dana, imala sam cijelu predivnu zvjezdanu noć, da razmišljam o svemu proživljenom i doživljenom..

Kad sam obišla mojih 40 duša, i bila sigurna da mirno spavaju, izašla sam u dvorište, i kao i uvijek, pogled podigla ka zvijezdama..

Kao djevojka, voljela sam se uvečer popeti na najviši dio terase u zgradi, i tražiti moja omiljena zviježđa. Prvo je to bila Kasiopeja, a onda predivni zvjezdani triangl, koji mi je nekako odvajkada bio usađen kao kod u dušu: Vega-Deneb-Altair...

Lira-Labud-Orao...

Kao da u tim zviježđima neki skriveni eho odzvanja, i šapće mi uvijek neke tajanstvene odgovore, kad mi je teško ili mi je duša umorna..

Pa eto, sinoć mi jest duša bila umorna. Shvatila sam, koliko sam se zapravo prizemljila u momentu, i dozvolila da me zemlja zatrpa, ne dozvoljavajući da ka zvijezdama-nebu svoje duše poletim..

Zapravo, koliko je dragocjene energije otišlo u nepovrat, s uvjerenjem da se čini nešto korisno, pa makar i u obliku ispravljanja nepravde..

Sve je to zapravo skretanje, spuštanje pogleda sa zvijezda, prema kojima stalno mora biti uperen..

Dokazivanja i prokazivanja, sve je to tek dio  prolaznosti, koja se čak neće ni upisati u knjigu života, koju ćemo sa sobom ponijeti, kad napustimo ovu igraonicu i učionicu..

Zašto se neće upisati?

Zato, jer je to sve zapravo dio duše, koja škrto čuva svaki vid osjećaja, a zna, da će na kraju sve predati duhu..

Kad se fokusiramo na osjećaje, gotovo uvijek skrenemo sa puta. Oni jesu potrebni i vrijedni, ali nisu ono što ćemo ponijeti sa sobom..

Oni nas samo uče kako doći do esencije, životnoga daha, Duha Ljubavi, koji je izvan svakih emocija i prokazivanja..

Prolistam malo predivnu novu knjigu-skriptu I.Antića Podsjetnik duše, i naiđem na rečenicu, da nam je duša darovana u tijelo, da  budemo u njoj odraz Kreatora. Stvorio nas je, da se ogleda kroz nas..

A to ogledalo često odražava sve drugo, osim Kreatora..

Kada smo fokusirani na fragmente, emocije koje odvlače od Ljubavi (egoizam, ljubomora, zavist, ljutnja...) naše ogledalo stoji u zapećku, prekriveno svim i svačim..

I čak ni ne pomišljamo da ga ponekad prebrišemo i očistimo..

Pogledam opet moja zviježđa: Altair- Orao..zaista sklop zvijezda nalik je na raširena krila orla, kao i Deneb, labud, čija su krila na nebu još veća..

I poletim raširenih ruku, prema visinama..

Slobodna od vlastite uzaludnosti proživljenog dana...

Sad pomalo shvaćam, koliko je teško uredovati ovdje, koliko je gotovo nemoguće biti nepristran, ne postavljati se nigdje, makar te odvlačili prijatelji i neprijatelji, svatko na svoju stranu...

Koliko god naivno i smiješno naizgled zvučalo, ali ono što što je Srce rekla, samo u ovom kontekstu, imalo bi smisla..

Urednik nije ni na čijoj strani..On je na strani svih 7455 članova...

A to treba postići..

Možda pogledom u noćno nebo?

Skidanjem nakupina sa ogledala?

Ili jednostavnom svjesnošću sebe, ne kao izdvojene jedinke, nego kao dijela cjeline..

Kako god..

Dok su nam oči otvorene, srce će slijediti njihov pogled..