Da mi se noćas na poslu nije ponovio jedan događaj, koji se dogodio prije 7 godina, ne bih pisala o ovoj temi..

Ljeto, je laganice se slušaju, laganice se gledaju, laganice se čitaju..

Međutim...tko kaže da i smrt nije zapravo...laganica?

Mi smo je od početka učinili teškom, crnom, nepredvidivom, ona koja nas razdvaja od svega što smo voljeli i uz što smo se vezali..

Zapravo,plaši nas, jer smo zaboravili, koliko je zapravo divno, kada se pretvori u milosrdnog anđela (što i jest), i pokaže nam sfere, gdje ne postoji zaborav, niti gubitak onoga za što smo mislili da je izgubljeno..

Smrt mi je bliska..Poznata, gotovo da je fizički mogu osjetiti, kada je kod nekoga u blizini..

Ali to nije niti strašno niti jezivo..

Gotovo svečani trenutak, a ja samo prisustvujem ponizna srca tome činu, kada duše konačno polete u odsjaj odsjaja.

Dva puta u životu sam bila u njenim rukama.

Prvi puta, kada sam rođena mrtva.. Bukvalno...Babica me je jedva uspjela vratiti natrag..

Drugi puta, kada sam se utapala kao djevojčica, bila sam negdje osam godina, nisam bilježila datum.. Znam samo da sam se igrala na rijeci u sumrak. Nikoga nije bilo. Doslovce nikoga..

Upala sam u rupu, gdje se kopao pijesak.. Nisam znala plivati..bacakala sam se, i kad mi je cijelo tijelo bilo u grču, prepustila sam se tami..Ali je bilo predivno..Gotovo opuštajuće..

Tada su me nečije dvije ruke doslovce iščupale van..Pojavio se mladić iako nikoga nije bilo..Samo me je pitao, kako sam.. Bila sam u šoku, i  dok sam mu htjela odgovoriti, već je nestao.. Niti sam ikada saznala kako se zove, niti, odakle je..

Anđeo, tako ga i dan danas u sebi zovem..

No, malo pretjerah sa uvodom..

Kad sam došla raditi u  dom za starije osobe, prije gotovo 9 godina, bilo je malo štićenika, tek postepeno se dom proširivao pa je rastao i njihov broj..

Pošto je ovo malo mjestance, ljudi se nekako drže starinskih običaja, i uvijek se to nekako prenosi i u dom gdje radim..Nezaobilazni vjerski blagdani, ali i one manje fešte, poput poklada, maškara...

I tako, prije tih 7 godina, bio je vrhunac poklada.

Ja i jedna žena- njegovateljica iz sela, odlučili smo malo nasmijati i animirati bakice i djedove..

Možda jest malo bilo čudno, ali reče ta žena, ona će staviti maramu, bit će kuma smrt, ja sam pratnja..

Imali smo jednog djedicu koji je vazda želio umrijeti,  i tražio svoju pokojnu ženu.. Uvijek sam  ga morala smirivati, govorivši da je ili u trgovini, ili negdje blizu, jer, on se gubio po malo, i vjerovao da je ona živa..

I tako..Hodamo mi po sobama, uglavnom, svi su se nasmijali, nitko se nije preplašio, maškare su uvijek vesele..

Dođemo do toga djedice, koji je opet počeo kukati.. A ja mu kažem: "Evo, ova gospoja do mene je kuma smrt.. A on će mi na to: "ali ja ipak još ne bih kući"...

Nasmijali smo se, rekla sam da je to sve šala.  Štićenik sa njim u sobi je samo šutio..

Djedicu sam nahranila, sjećam se, nije baš mogao žvakati, pa sam mu napravila čokolino..

Posjela ga na krevet, i pitala, kako je.. Reče mi:" Sestrice, sve me boli"..

I tako sam ga ostavila i otišla okupati njegovog cimera.

Prošlo je 20 minuta, do pola sata..

Vratim se u sobu, pogledam..Djedica ne diše..

Umro je u tih pola sata dok nisam došla..

I što da mislim?

Rekla sam sebi tada, nikad više niti pomisli niti primisli o kumi..

Vjerovatno je djedici došlo vrijeme za odlazak, no, sve se nekako čudno poklopilo...

Bilo je događaja, kad sam točno osjetila trenutke koji prethode smrti.. Neki  štićenici bi dozivali svoje, neki šutke odlazili..

A neki imali želje, koje sam ja nekako uspijevala ispuniti.

Bila je jedna baka-zapravo žena, koja i nije bila toliko stara, bila je blago retardirana, a još više je "pukla", kad ju je muž, bivši policajac toliko zlostavljao, da nije više znala ni ono što je mogla znati.

Svi smo je voljeli..

Bila je kao dijete.. Kada bi svećenik dolazio ispovijedati i davati hostije, ona bi uvijek gledala i plakala..

Silno je željela taj komadić "kruha" u ustima.. Nije ona znala doslovce cijelu istinu o tome, ali je osjećala da je to nešto posebno..

Uvijek, kad bih pitala svećenika, rekao bi, da  ona nema pravo na to, a uostalom, ne zna jel i krštena, jer joj je muž bio pravoslavac..

Bila sam ljuta i onda već na tu hijerarhiju i zakone, a još ljuća, kad bih vidjela njene krupne suze  u očima, kad bi bivala odbijena..

I tako.. Došlo je nekako vrijeme i za njen ispraćaj..  Vidjela sam da teško diše..

Zanimljivo, znala je njeno djevojačko prezime..

Svećenik je bio odsutan, a ja sam ga nazivala, da bar dođe da joj da to pomazanje, koje je bilo štićenicima sveti čin..

Poštovala sam uvijek njihove želje..

I tako..Svećenika nema, Ana (tako se zvala), izdiše, a ja silno želim da joj se želja ispuni..

Nazovem dežurnog svećenika..On reče, morate saznati da li je krštena. Kako?

Nazvati župni ured u mjestu gdje je rođena.

Godinu i datum sam znala. A ako nije krštena? Pitam?

Ništa nije odgovorio..

I tako..Trka sa vremenom, molba sestrici Smrti da malo sačeka..

Nazovem župni ured.

Kaže žena, svećenik je negdje otišao..

I ja kažem slučaj. Ona reče da će ona pogledati.. I..bingo...!!! Pronađe je!!

Ja sretna nazovem opet dežurnog svećenika, on dojuri.. Obavi to, dobila je i komadić hostije u usta, sve po protokolu..

Ma..Nije u pitanju protokol, niti to, da li će je Bog odbiti ako nije krštena, nego NJENA ŽELJA..

I tako..Ispratim svećenika, vratim se..  Ana više ne diše..

Zaista sam bila sretna, toliko, da sam bukvalno zaplakala..

E, sad se vraćam na  pretprošlu noć..

u jednoj sobi su bile dvije bakice, jedna je bila  blizu 100 godina, ali je strašno voljela život ma koliko na kraju nemoćna bila..

Uvijek me je pitala jedno te isto pitanje: Koliko ima sati?

Nekad bi joj rekla, nekad bi odgovorila "Dva mišja naprijed" -kao iz one igre u djetinjstvu- "bako, bako, koliko ima sati?"

Sa njom je bila jedna bakica, koja je imala karcinom, i vazda je jaukala.. nekad bi se smirila, uglavnom, obje su pretprošlu noć teško disale..

Dala sam im vode na gutljaje, jer skoro da bi ih svaki gutljaj gušio..

Za onu bakicu koja je bila blizu 100, pomislila sam..Bože, nije joj upće dobro..

Izlazim iz njihove sobe, i kažem tiho: "Kumo, sestrice, imat ćeš posla ove noći.."

Idući dan uvečer dođem raditi (sinoć), i kažu mi žene: "Znaš što ima novo? Obje one bake su umrle"...

Sjela sam, i duboko se zamislila..

Pa se sjetim koliko sam puta gledala film "Upoznajte Joa Blacka", u kojem Brad Pitt igra smrt, koja se želi malo odmoriti, ali mora još obaviti jedan zadatak:

Biti uz uspješnog biznismena, koji doživljava infarkt, i odgoditi njegov odlazak u svjetlo,  dok mu ne rasvijetli stvari koje još mora riješiti: Prestati se vezati i strahovati, što će biti sa tvrtkom kad njega ne bude.. Važnije od svega je ljubav njegove druge kćerke, od koje se otuđio, i previše se vezao uz prvu, koja zapravo isto treba svoju odskočnu dasku- odvezati se od bolesne vezanosti uz oca i živjeti svoj život..

Sve to, predivno, gotovo božanski elegantno, Smrt rješava. Smrt je ovdje lijepa, nježna, strpljiva, gotovo da se ne snalazi u tjelesnom obliku, jer, dosada nikada nije imala tijelo..

I zaljubi se u tu mlađu kćerku..

I poželi je povesti sa sobom.. A ne usudi joj se reći odmah  da je to smrt..

Fantazija... Za mene je to jedan od najljepših filmova, koji dotiče temu smrti..

Jer, sve zapravo i jest tako..

Ništa pobjeći neće..

Smrt ne rastavlja, ona spaja svjetove i duše..

Nije li tako??