Sinoc me je uhvatila neka sjeta.. Ona stara, tužna, ali opet, na neki način sretna. Uzela sam neke stare spomenare i počela ih prelistavati, list po list.. Svaka slika, svaka riječ, svaki komentar... Kao da opet sve to proživljavam. Osmijeh mi je zaigrao na licu. Bože, da mi je sada bar atom te atmosfere. Gledam slike mog djetinjstva, svoju majku, oca.. moju porodicu, prijatelje.. moje simpatije. One slatke, nježne, dječije. One iskrene. Kad se samo sjetim koliko sam suza prolila, koliko sam puta padala u „krize“ jer me trenutna „ljubav“ nije primječivala. Ah... Tad su mi govorili da ću se jednog dana smijati svemu, i eto.. nisu mnogo pogriješili.

Malo sam se duže zadržala na jednoj slici, s mog malog maturalca. Bilo je to u Crnoj Gori, tačnije u Budvi. Preljep maleni gradić. Ostao mi je u ljepom sijećanju, i on i sve one osobe koje sam tamo upoznala.  Onda one školske slike. Slike koje najbolje govore o mom odrastanju, od prvog razreda pa sve do velike mature... Kao da gledam potpuno drugu osobu. Ona je bila uvijek sretna, nasmijana, raspoložena, i nadasve romantična do besvjesti... A ova sad... Više čangrzava, nego raspoložena, više sarkastična nego nasmiješena... Čak ni u ljubav ne vjerujem kao prije. Jednostavno, promjenila sam se iz korijena. Donekle su za to zaslužne godine, mada je više zaslužan život, tj. sudbina, koja je očito za mene imala drukčije planove nego što sam si to ja zamišljala. San mi je bio završiti novinarski fakultet, raditi za neki poznati magazin, imati malenu kučicu, čovjeka s kojim ču „uzgajati“ onaj osjećaj što se zove ljubav.. dvoje malene dječice koja će trčkarati po dvorištu koje je ispunjeno cvijećem... Eh da... To su moji nedosanjani snovi. I tako ja svake noći, ispijajući toplu šolju čaja prije spavanja, letim na krilima mašte.

Samo Bog i ja znamo koliko sam bila sretna kad sam naletila na ovaj portal. Ostvario mi se bar djelić sna da budem novinarka... Možda nikad nisam pisala neke upečatljive tekstove, ali svaki je došao ravno iz mog srca... Svaki je bio iskren.

Koliko sam puta poželjela vratiti vrijeme. Ne mnogo. Samo dve-tri godine unazad. Samo da se prisjetim šta znači biti sretan... Šta znači imati snove, imati nekog ko te voli.. Nemojte pomisliti da sam ogorcena na sadašnjost. Ne, nisam, vjerujte. Živim svoj život onako kako to najbolje umijem. Nikom nisam na teretu, nikom ne kukam. Jednostavno, prihvatila sam svoju sudbinu, ma kakva ona bila. Svako jutro se budim samo zbog svog malog anđela, samo zbog njega život vrijedi. Neka bar njemu Bog pomogne na putu ka sreći, jer ja ću mu pomoći, bar onoliko koliko je to u mojoj moći.

Gledam ga kako spava. Moja mala sreća.. Gledam i njegovog oca, moju veliku ljubav. Čovjeka za kog bih sve učinila, pa makar nikad ne dobila ni ono „hvala“. Kako se ljudi brzo promjene, kako ljubav lako nestane...a sreća utihne.

Bila sam problematično dijete. Ma ne, nisam se drogirala, pila ili pušila ( ni danas to ne činim ), jednostavno, bila sam tvrdoglava i poprilično bezobrazna. Prema svima. Pa čak i prema profesorima. Nikad nisam znala šutjeti... I da, često sam markirala sa sati da bih se nalazila s društvom. Zbog toga, već na kraju osnovne, mnogi su izgubili vjeru u mene. Nisam bila loš učenik, naprotiv, nizala sam poprilično solidne ocjene. Ali, uprkos svemu, mnogi su mi predviđali ovakav kraj. I, nisu bili daleko od istine.

Svima sam se smijala u lice. Naročito onim djevojkama čije su sudbine slične mojoj. Grozno, da. Sad mi je žao, ali čemu uopće to izgovarati...

Život me nije mazio, prije bih mogla reči da me je gazio. Ali za to sam sama kriva, bar u većini slučajeva. Kroz život mi je protutnjalo mnogo osoba. Neke nisu vrijedne pomena, naročito ne one što su ostavile crnu mrlju u mom sjećanju, životu... A nekima bih svoj život dala. Sve za samo jedan njihov osmijeh, savjet... samo da oni budu sretni, jer su i oni meni to željeli. S većinom u glavnom više nemam kontakt, ali će u mom srcu uvijek zauzimati posebno mjesto, tamo gdje tuga postaje sreća, a snovi stvarnost... uvijek će im vrata mog srca i doma biti širom otvorena.

Tu ste i vi, dragi moji Magicusi... Za vas isto važi. Jer ma koliko kratko da sam sa vama, i ma koliko malo mislite da me poznajete, vjerujte da me poznajete više nego bilo tko iz moje blizine. S vama sam podjelila sve što me tištilo i sve što me još uvijek tišti.. Sve što sam sanjala... Snove koji su se srušili kao kula od karata. Volim vas, dragi moji...

I tako, završavam još jednu priču, koja i nema baš neki smisao, ali ruke su samo pisale ono što je srce diktiralo.

Žao mi je za svaku psovku, za svaku kletvu kojom sam ikada povrijedila nekoga, mada to možda bilo i nesvjesno. Žao mi je što sam uvijek bila srdita, inatljiva i svadljiva. Žao mi je što znam da mi neke osobe nikad neće oprostiti neke moje postupke, ali, i to je dio sudbine... S tim se mora živjeti...

Ljubim vas..