Nedavno sam na putu do tržnice, srela jednog čovjeka. Sjedio je na jednoj klupi, vidno neraspoložen, promrzao. Imao je neku kapu, ako se uopće može tako nazvati, s obzirom da onako trošna više nije služila svrsi, držeći pored sebe malu, crvenu zdjelicu. Tužno sam ga pogledala i on, valjda primjetivši taj moj pogled, osmjehnu mi se. Čovjek oko 45 godina, sada već prosjed, nekada se borio za pravdu, a sada je zbog iste te pravde, na rubu prosjačkog

štapa. Stavljam mu u zdjelu 20kn, ne imavši više i nastavljam dalje. Još jedanput se okrećem, gledam ga, prebrojava novce...

Biti siromah, prosjak... te reči, imaju dubok smisao. Mozete biti siromah, onaj koji jedva ima ili uopće nema, krova nad glavom, koji je u vječitoj potrazi za zivotom koji je davno izgubio, kojem je jedina briga hoce li on i njegova porodica imati sutra šta jesti, hoce li izdržati ovu nemilosrdnu zimu... a takođe, možete biti i onaj, totalno različit od prvog pojma, „siromah“ koji ima sve, dovoljno novca da opskrbi cijeli grad, vilu, koji posjeduje većinu dionica prestžnih tvrtki, koji ima sve što poželi, i kojem je jedina briga hoće li kojoj dionici pasti cijena, a opet je- SIROMAH. Ali duševni...

I vjerujte, da onaj „prvi siromah“ živi itekako sretniji život, možda ne s materijalne strane, ali s emocionalne svakako. Onom drugom primjeru, svaki dan je nova „gadost“, još jedan dan u nizu lažnog osmjeha od uha do uha, trpeći ljude koje zapravo ne podnosi. A i kad krene kući, smrkne mu se i prije sumraka, jer već zna šta ga tamo čeka. Napirlitana žena, koja i nije baš žena u svakom smislu te reči, onako anoreksičnog izgleda, prije liči na neki avet, nego na navedeno.. zatim djeca, tako mladi, a takvi snobovi, samo ga crpe kao nepresušni izvor novca.

Dok prvi slučaj, kući kreće zadovoljan, s osmjehom... Danas je uspjeo zaraditi i koju lipu više, pa će moći, osim onog osnovnog, kupiti i djeci po čokoladu. Na vratima ga čeka žena, koja čak i u onoj izbjedjeloj haljini izgleda ženstvenije od gore navedene. Njegovoj porodici ne predstavlja problem što svako veče spavaju zgureni na već orunjelom krevetu, što već odavno nemaju struje, pa jedinu svijetlost dobijaju iz starih fenjera i što im jedini izvor toplote dolazi iz neke peći koju je našao na smetlištu. Djeca ga željno dočekuju svako veče na pragu, nadajući se da će im donjeti koji slatkiš, pa čak i kad dobiju samo kiflu,

 

oni su zadovoljni, jer su naučili sreću tražiti u sitnicama, dok oni jedinu sreću vide u skupim automobilima, još skuplim krpicama i putovanjima.

Prvi svaku noć leže zadovoljan, jer je uspjeo izgurati još jedan dan, uspjeo je usrećiti svoje bližnje, i zagrljen sa svojom voljenom suprugom tone u san... a onaj drugi se kasno u noć vraća s još jednog bezrazložnog slavlja, onako umoran i pripit, jedva ima snage da skine odjelo i zavali se u krevet. U

prazan krevet... Jer njegov brak je odavno u rasulu. Žena mu je u sobi na drugom kraju hodnika.