88. S DRUGE STRANE DRUGOGA

 

        Uzeše se jedne noći vjetar i kiša, divlje a složno uzeše se, i svima se to na znanje dalo, da nitko ne ostane nezvan i za gozbu prikraćen. Svi su znali, jer se nije moglo ne znati, svi su istiha čekali da se vjetar i kiša izdivljaju, da se jedno od drugoga umore, pa da jedno sa drugoga spuznu, da se jedno drugomu oduzmu, i, naposljetku, da se razuzmu.

        Kad se istok zabijelio, smalaksaše kiša i vjetar, pa se razuzeše. Na rastanku jedno drugomu rekoše, kiša šaptom, vjetar šuhom:

        “Tko će ikad uživati ovako, kao što smo nas dvoje jedno u drugomu? Jer toga ima sve manje na svijetu, i to je pravi razlog da svijet propada! Svi pomoću drugoga uživaju u sebi. A mi smo pošteno u drugomu drugo gledali, i drugo voljeli, dok nismo stigli na drugu stranu drugoga”.

        Slušao je istok, slušao je zapad, a gluhi sjever upita:

        “Ne dovršiste nam priču – ne rekoste što ste našli na drugoj strani drugoga”?

        “Sebe – koga drugoga”?!

       

 

          Tako jednostavno.

 

         Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5. (još neobjavljeno)