U dalekom kraljevstu živjela princeza. I imala ta sve što ti srce može poželjeti i mašta izmaštati, ali jadna ne imala ljepotu. Vile suđenice je na rođenju eto obdarile svime, samo ne ljepotom. Bila ona i dobra i pametna. Svi je voljeli, ali malo ju je tko uistinu mogao pogledati koliko je bila ružna.

Kralj bio stasit, a kraljica joj majka na daleko znana ljepotica. Na koga li se princeza uvrgla nitko nije znao. Kako je jadna bila neugledna i zdepasta, nisu je baš pozivali na kraljevske balove, zato je ona najviše voljela boraviti kraj jezera.  Bilo tu svakakvih životinja. Kako životinje nisu kao ljudi, nitko od njih i nije primjetio da je sirotica ružna. Dapače bila ona njima najljepša djevojka koju su ikad upoznali, jer vidjele životinje samo njeno dobro srce, a ne ružnu vanjštinu. Pomagala je i hranila sve životinje, od najmanjeg mrava u travi do jelena u šumi. Ribe i ostale voden-životinje je isto strašno voljele, a ptice se natjecale ne bi li ljepše zapjevale od nje. Voljela se princeza družiti sa svojim neobičnim prijateljima, ali joj isto nedostajalo ljudskog društva. Sjedila ona tako kao i svakog dana na travi pokraj jezera, promatrala oblake i milovala leptire, kad li hop pred nju neki neobičan stvor. Čovjek nije, a ni životinja. Tko je? Što je? Upita se princeza.

- Ne plaši se, kraljevno-kaza joj stvor.

- Tko si?-upita ga ona.

- Ja sam vilenjak iz jezera, čuvar ove livade i svakog životinjskog stvora na njoj.

- Što želiš od mene?

- Promatram te dugo, kako si plemenita i draga i kako nesebično pomažeš ovim životinjama. Ljudskog stvora s tako dobrim srcem nikad nismo upoznali i zato te želim nagraditi.

- Nagraditi?-začuđeno će ona- Ali meni nikakve nagrade ne trebaju. Moj otac je kralj, u svojim riznicama ima svakakvog blaga kojeg čovjek može poželjeti.

- Vilinski konjici i pčele su mi povjerile da ti nedostaje ljudskog društva, jer ljudi misle da nisi dovoljno lijepa da bi te pozivali na balove i svečanosti. O čudnih li stvorova! Tvoj odraz je najljepši kojeg  sam ga ikad vidio u jezeru-nastavi vilenjak.

- Hvala ti. Zato i volim ovo jezero i njegove životinje, jer nitko me ne sudi prema vanjštini, već prema onom što imam u srcu. Ali isto sam ponekad usamljena, jer me moji ne prihvaćaju, a djevojci treba i takvog društva.

- Zato te i želim nagraditi-ponovno će vilenjak.

- A što mi ti to možeš dati, da me ljudski svijet prihvati?-upita princeza.

- Ne mogu ti dati ljepotu jer ti tako vile suđenice nisu dosudile, ali mogu napraviti da ljudi napokon vide tvoje dobro srce, a ne neuglednu vanjštinu.

- Hvala ti vilenjače iz jezera, ali meni takvog dara ne treba. Oni koji me stvarno žele upoznati napravit će to i bez tvoje čarolije. Želim da me vole zbog mene same, a ne zato jer si ih ti začarao.

Zbog tih riječi princeza se još više svidi vilenjaku iz jezera.

- Životinje su imale pravo, ti si uistinu najplemenitija osoba koju smo upoznali. Blago onom tko će tebe voljeti.

- Znam da će jednom doći netko tko će i mene voljeti. Jer svatko ima pravo biti voljen. I zato želim da kad ga upoznam i dalje budem neugledna princeza dobrog srca, a ne goropadna ljepotica, jer na takav bi ga način samo mogla otjerati. I onda bi zauvijek bila sama i nevoljena.

- Veliko je tvoje srce. Plemenita je tvoja duša. Ostani takva princezo, nemoj dopustiti da te ništa promijeni- reče tako vilenjak i nesta u jezeru.

Princeza opet osta sama na livadi. Napokon je bila sasvim sretna i ispunjena. Razgovor s vilenjakom iz jezera joj je pomogao da bude zadovoljna s onim što je i da nikad više ne poželi biti suprotno.

Priča se da ubrzo vjenčala s princem iz dalekog kraja. I njemu su životinje pričale da postoji jedna plemenita princeza kao što je to i on. Stoga je odlučio preploviti sve vode i mora, pregaziti sve planine i doline ne bi li je našao. Kad ju je ugledao na onoj livadi pokraj jezera znao je da je to ona. Njihova dobra srca odmah se prepoznaše. O njihovoj sreći ptice pjevaju i danas.