81. RUMI

 

        Rumi joj je najprije slao svoje ime. Dva, tri puta, svoje ime. A ime mu je bilo jeka svih imena, i ujedno jedno jedino, neponovljivo, slatko kao tepanje djeteta, koje se trudi izgovoriti nešto odraslo. Na to se ime spotaknula. Posrćući, nije znala ništa drugo nego uzviknuti:

        “Rumi!”

        Onda joj je poslao svoju knjigu.

        Knjiga je bila sva od njezinih stihova. Od njezinih priča. Od njezine želje za utihnućem. Pala je u knjigu naglavce, kao zov u bunar, roneći, tražeći zlatnu loptu sunca.

        “To je moja knjiga. Moje pjesme. Ali tko će mi vjerovati, budući da je napisana prije devet stoljeća? Svi će reći da prepisujem od drugoga. Od tebe, Rumi. Reci mi, Rumi, što da radim?”

        “Prevedi me,” reče Rumi glasom stakla, u kojemu prolijeću galeb-oblaci i mutne svijeće. “Jer nekada si, prije sedam stoljeća, to isto činila sa mnom: prevodila me, znajući da prevodiš sebe, i da ti nitko neće vjerovati. Jednako tako oduševljena i zbunjena. S istim pitanjem: što da radim? Da, ja sam daleko stariji, no što misliš.”

        “Kaži mi onda... Odakle si ti, Rumi? Gdje ti je korijen, koje si sjeme?”

        Rumi joj tada pošalje srčani udar. Tijelo nije ni primijetilo.

        Tako je saznala prvo, iskonsko mjesto pjesnikova zavičaja. Mjesto njegova rođenja. I pomirila se s tim da joj nitko neće vjerovati. Kad joj ni vlastito tijelo ne vjeruje.

       

 

        Jedna pjesma, stotine prepisivača, tisuću jezika.

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 1.