RUKA VODIČA

 

        U četvrtomu svemiru ima mnogo učilišta o pravomu načinu putovanja k Bogu. Uglavnom se svi načini svode na dva: kako u vašarskoj gunguli iluzija ne izgubiti Božju ruku, i kako u istoj gunguli postići da Bog ne ispusti našu ruku. Ta dva načina nisu ista, mada slično zvuče.

        Učitelji prvoga načina objašnjavaju da bogopozornost poklonika ne smije ni časom oslabiti, da se poklonik mora čvrsto i postojanom snagom držati Božje ruke, pa ma kakva uokolo nahrupila gužva i pomračaj. A nerijetko se događa da Božja ruka klizne iz stiska, kad ovaj nehotice ili hotice popusti.

Učitelji drugoga načina kažu da je jednostavnije sve prepustiti Bogu – pa neka On pazi da se naša ruka ne izgubi iz Njegove, i neka On pazi da Njegov stisak ne popusti. Ali u tomu slučaju nijedna druga želja osim želje za Njim, ne smije naći u mjesta u srcu čovjeka. A On će se, objašnjavaju učitelji, pobrinuti da imamo sve što nam treba.

Ovaj se drugi način čini lakšim, no uistinu je teži.

 

Spomenuti su učitelji svoje škole još u davna vremena otvorili na zemlji. Na zemlji se drugi način pokazao posebno težak, i kako je vrijeme odmicalo put gvozdenoga doba, činio se sve težim. Gotovo da ta škola danas i nema polaznika. Jer rijedak je biser duša, koja će baš sve prepustiti Bogu, odnosno, koja će biti do kraja, u svemu, posve, i s povjerenjem predana ruci Vodiča.

 

        K tomu, kad takav rijedak biser prođe zemljom, on, unatoč svojemu neprispodobivom sjaju, prođe zapažen tek od malobrojnih neslijepih. Ostali zamijete tek njegov trag.

 

 

Pojmovnik, redom:

 

Pohodnici prvoga načina = Božji radnici.

Pohodnici drugoga načina = Božji rad.