43.  ROSA I ROSICE

        Jedan je čovjek svake zore odlazio u polje i skupljao rosu u staklenku. Činio je to pobožno, uvjeren da je rosa eliksir samo ranom zorom. Kad bi prva zraka sunca obasjala rosno polje, ona je, držao je čovjek, predavala posebnu životvornu snagu svemu što bi dotakla. Ali najdublje ju je i najčišće upijala rosa (držao je čovjek). Čovjek je, dakle, brao rosu kao lijek svelijek.

        Naravno, nije mogao pokupiti svu rosu polja. Jer kad bi sunce odskočilo, rose bi tada venule, i venući, ubrzano trošile zalihu sunčeve životne sile. Na laticama i lišću, na poljskoj travi, ostajale su tek uspomene na ljepotu i snagu.

        Ali tomu se doskočilo. Same su rosice tomu doskočile. One su po svojoj prirodi znale da pojam “rosa” pokriva milijune kapi. Po svojoj su prirodi znale da se u tomu krije tajna jednoga-i-svega. Znale su da znati tu tajnu znači biti ta tajna.

        Pa kad bi čovjek onako pobožno i nježno kleknuo pred jednom kapi, naginjući laticu kako bi kap kliznula u staklenku, onda bi sve druge kapi, naročito one nadaleko, poslale svoju snagu u tu jednu. I ako je uspio skupiti tridesetak kapi dok je trajala ta prva, moćna zraka sunčeva uranka, on je skupio snagu cijeloga rosnog plemena. Zato je taj lijek uistinu bio svelijek.

        I bolesni i zdravi blagoslivljali su čovjeka. Njemu je, svakako, valjalo biti zahvalan – zbog njegova truda i uvjerenosti. No nikomu nije palo na pamet da blagoslovi rosu, tu jednu-i-sve kapi, koja je svoju tajnu zdušno predala na pomoć potrebitima.

        Poslanika ide hvala, a kralja stalna zahvalnost.  

 Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5. (još neobjavljeno)