38. ROĐENDAN U MUTNOJ KRČMI

 

        Dva su brata uboga krenula u svijet za poslom. Ali nigdje posla, čak ni za smetlara. Umorni i obeshrabreni stigoće u jedan veći grad. Kako je bilo već kasno, i kišilo, potražiše prenoćište. U samomu središtu grada ubasaše u ulicu, koja je izgledala kao ulica u predgrađu predgrađa. Na kraju ulice umirao je fenjer.

Kako su se približavali, vidješe da fenjer podrhtava od pokliča i pijanih topota. U gostionici na kraju ulice slavio se rođendan izvjesnoga razuzdanog predgrađanina.

        Dva brata umigoljiše i skutriše se na kraju prostorije, trudeći se da nikomu ne upadnu u oči. Ali upravo ih je taj njihov trud i neupadljivost izručila pozornosti ostalih gostiju.

        “Hej vas dvojica, ovamo s vama”! povikaše neki rabijatni gosti. “Što ste se skunjili? Što tmurite tamo u kutu? To je pesnica u oko našemu slavlju”!

        Smjesta se nekoliko grubijana nađe oko braće. Ščepaše jednoga od njih, mlađega i slabunjavoga, i dovukoše ga u sredinu prostorije. Uokolo se smjesta sačini kolo, željno zabave.

        “Zašto se ne veseliš”? upita jedan od grubijana zlokobno blagim  glasom.

        Brat promuca da je cio dan pješačio, i da je umoran i gladan. A u sebi je zahvaljivao Bogu da su drugoga brata ostavili u kutu.

        “Umoran, a na rođendanu našega glavnog pijevca?! Kakva uvreda! Hoćemo li ga, družino, natjerati da nam se ispriča? Da se malo smije i poskakuje”?

        “Treba! Treba”! zapljeskaše uokolo.

        Onda oni goropadni navališe na brata da ga škakljaju do besvijesti. Brat se smijao, previjao, pištao, šištao. Stariji je brat u kutu osjećao sve nevolje mlađega, te mu je pjena navirala na usta,.

“Tako, to bi zasada bilo dovoljno”, rekoše nasilnici i pustiše ga.

Mlađi se dovuče do starijega, zadihan i skrhan. Obojica su sada vrebala prigodu da se išuljaju iz gostionice, ali oni grubijani ih uloviše na izlazu i poslaše natrag u kut. Poslaše im na stol mesa i vina, ali braći od straha nije bilo ni do jela ni do pila.

        Onda u zavrzanima opet proradi želja da se naslađuju na bespomoćnomu. Okrenuše se put stola u kutu, gdje su dvojica sjedili moleći Boga da ih zaborave.

        “Još uvijek ste mutavi?!” zarika jedan, i uputi se k njima. “Pa dokle ćete tako’?

        “Daj Bože da sada zgrabi mene”, protisnu stariji brat.

        “Vidjet ćeš, i opet ću ja biti žrtva”, šaptom odgovori mlađi. “Tako mi je suđeno”.

        Mlađi je vjerovao da je ovaj izbor u skladu s njegovom od rođenja kraćom nogom. I zbilja, grubijan se ne osvrnu na starijega, kao da ga ne vidi, pa opet pograbi mlađega, dovuče ga u sredinu kruga i tjeraše ga da poskakuje i podvriskuje.

        “Jače podvriskuj! Više poskakuj”! cerekao se slavodobitno. “Vidiš li kako ti to lijepo umiješ“!

        Mlađi je uzvikivao i poskakivao, dok se nije skljokao na pod. Onda odoše i pustiše ga da se dovuče do stola. Stariji je za to vrijeme sjeo na mjesto mlađega, u nadi da će nepogoda, kad ponovno dođe, ščepati njega. Ali to se nije dogodilo. Kad je zlosilnik još jednom dotutnjao do njihova stola, nalakti se na nj, pogleda ih i reče:

“Vidi vidi, dvojica ste! Kako mi je to promaknulo?! Red je, zar ne, da i ovaj drugi malo poskoči”!

I on opet posegnu za mlađim, ščepa ga za ovratnik, pa ga podigne iznad tla, unoseći mu se u lice.

“Da, da, sad je red na tebi, kišna glisto”!

“Ja sam taj drugi”! vikaše stariji. “Njega si već mučio, muči sada  mene”!

“Ne prti se u moje poslove”, razdera se divljak. I odvuče mlađega u sredinu pijanoga kruga.

“Što ćemo sada”? upita zloguko. “Da malo svima nama nazdravimo! Hje, koliko nas ima? jen, dva, tri... stotinu. Toliko ćeš čaša popiti u naše zdravlje”!

I natoči mu prvu čašu vina, pa ga stade silom pojiti. Za to vrijeme, dok su svi bili zaokupljeni tim prizorom mučenja, stariji se neopazice išulja iz gostionice, nakan pozvati pomoć. Ali ulica bijaše tamna i pusta, fenjer na izdahu, niotkuda ništa. On kriknu put nevidljivih zvijezda:

        “Bože, gdje si? Zašto nam ne pomogneš“?

        Utom primijeti da ulicom kliže neka visoka, nečujna spodoba. Kad je izronio pod umiruće žuto svjetlo, vidjelo se da je to mlad čovjek duge kose boje lješnjaka. Oči su mu svijetlile kao dvije zelene žeravice.

        “Hajdemo unutra”, reče odrješito.

Stariji ga je slijedio, zapanjen. Kad je stranac prekoračio prag gostionice, svirka umah prestade. Talambasi i bubnjevi umukoše sami od sebe. Vatra u kaminu klonu, svijeće se jedna za drugom pogasiše. Svaki se glas i svaki pogled ukoči kao mjehur u staklu. Samo je mlađi brat bio živi dio slike, stenjući i podrhtavajući na podu.

        Stranac se uputi k njemu. Među ljudima se otvori brazda prolaza.

        Stranac pruži ruku izubijanomu, podiže ga s poda, povede ga i posjedne za stol, potom mahnu starijemu da im se pridruži. Kao da je sve u redu, navališe jesti i piti. Za to vrijeme zastakljeno je društvo nekud odmicalo u zaustavljenomu hodu vremena.

        “Znate li čemu služe mjehurići u kristalu”? veselo upita stranac braću.

        Braća, punih usta, ne probrgljaše ni slovca. Stranac se još više obveseli, i nazdravljajući svim gostima, kliknu:

        “Mjehurići u kristalu služe tomu da bistrina može pokazati da ona jest! Jer ona se vidi samo pomoću svojih poremećaja”!

Ispijajući u zdravlje prisutnih, stranac se raspjeva:

 

“Tko bi znao što je čisto vino

da nam nema mutljage,

da nam nema bljuzge i sumuzge”!

 

Raspjevala se i braća. U gostionici se kao pijana žena zaljuljala pjesma. Iz ukočenih grla i usta gostiju izlazio je živi zvuk, “tko bi znao što je čisto vino...”

Okrenuvši se mlađemu bratu, stranac rekne:

“A ti, bi li se malo mijenjao sa Mnom? Ja tebi Moje, a ti Meni tvoje noge – hoćeš li, bratac? Ja bih, za promjenu, polako, a ti bi trebao na trke... Jer dosadilo mi da stalno spominješ hromu sudbinu”.

I tako je to trajalo i trajalo do u ranu zoru. Braća su se raspojasala kao da su na vlastitoj svetkovini.

“Slavimo rođendan”! podvriskivali su i poskakivali. “Noćas je naš rođendan! A družina nam je baš po volji”!

Onda Stranac podigne završnu čašu i objavi, smiren kao svitanje:

“Zahvalimo, dakle, našim mjehurićima, kristali! Našoj braći mutnoj i bljuzgavoj! Ne ljutimo se na njih! Jer kako biste vi inače saznali da Me trebate zvati kad je gusto? Jer kako bih Ja inače ovako divno proslavio Svoj rođendan s vama i u vama”? 

Kad je prekoračio prag, primijetiše da jedva primjetno šepa.

 

 

       Ima pravo, ta gdje bismo inače...

 

        

         Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 7. (još neobjavljeno)