30. ROCK KONCERT

 

        Bio jedan rock-koncert u dupkom punoj, na sve spremnoj dvorani. Slavna je pjevačica žarila i palila crvenim kosama na sve strane, a glas, kao da je bio dimna pratnja tomu žaru i paležu. Posrtao je za njim na svoj gusti, hrapavi način.

        Mladi su se slušatelji bacali u jarki ritam vijorenja, željni da budu njim bez ostatka obuzeti, u njemu do kraja potopljeni. S njim stopljeni. No nikomu to nije istinski polazilo za rukom. Padalo se nedaleko od vrata raja. Rikalo se i hripalo da bi se pokrio taj nedostatak, taj posljednji, neprijeđeni prostor. Ni pjevačici to nije uspijevalo - iako je znalački glumila posvemašnji, sladostrasni zanos.

        Jedan se mladić uspio progurati do pozornice. Onda je put pjevačice zavitlao žutu ružu. Htio je ostaviti na crvenoj božici svoj dodir - dvije, tri molekule svoje kože. Uspio je: dvije, tri molekule mladićeve kože na laticama i stapki žute ruže pogodiše pjevačicu u grudi, i zadjenuše se u duboki izrez njezine haljine. Zaorio je pljesak. Nekoliko je tisu}a dlanova slavilo te dvije, tri nepoznate molekule jednoga od njih.

        Cijelo su vrijeme put pjevačice letjele crvene, ljubičaste, ružičaste, i bijele ruže. Ali pogodila ju je samo žuta ruža. Pjevačica ju je izvadila iz otvora na haljini maznom kretnjom, pomirisala ju, i onda, kružeći pogledom svrh nekoliko tisuća glava, upitala:

        “Tko mi je dobacio ružu?”

        Pitanje iza kojega se nazirala silhueta Šanse, Avanture, Trenutka.

        Nekoliko je tisuća grla oduševljeno zaurlalo: “Ja!”

        Zvučalo je kao grmljavina mora.

        “Ah, tako,” nasmiješila se pjevačica i opet zavijorila crveno, ljuljajući se rascvjetanim bokovima, i ljubeći ružu. “Zar svi vi?”

        Nekoliko je tisuća grla ekstatično vrisnulo - jer je za svako od njih žuta ruža bila spona s vrhunskom pomamom:

        “Ja!”

        I dvorana se zanjihala poput pijane galije. Orila se kantata od jedne jedine riječi. Riječ “ja” zaposjednula je sva usta, i svi su odjednom bili sjedinjeni s nečim neočekivano vlastitim.

        Kosa pjevačice na pozornici stade gubiti crvenu boju. Pozornička svjetla problijediše. Glas joj se razrijedi, pročešlja se, postade običan. Ona je, i dalje glumeći divlji ushit, otpjevala još nekoliko pjesama, ali večer se uistinu završila u času kad je žuta ruža prikazala svoju čaroliju, i kad je riječ “ja” preuzela dvoranu.

        Jedini koji je ostao neobuzet općim pijanstvom bijaše onaj mladić. Malo začuđen, a spokojan, gledao je i slušao to naglo ustalasano, gromorno more. Osjećao se sam, jer je znao. On je jedini znao tko je taj “ja”, koji je dobacio ružu. Svi ostali, opijeni, htjeli su vjerovati da znaju. Na kraju su možda i uspjeli povjerovati: da su konačno uronili u iskustvo čiste, sveobuhvatne, nepatvorene sobosti.

        “Ja!” orilo se.

        Mladić je slušao i tiho rekao sebi, kao da govori mnoštvu:

        “Ja sam taj ja.”

       

         

 

        Potraga za Bogom, u pustinji, u prašumi, na pučini, počinje i svršava od istoga, u istomu, i nikada joj nije dosta.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 3.