Popodne u srpnju. Vruće je, teško, svi nekako skrenuti. Preko najprometnije ulice u mojem gradiću prelazi mali bijeli mačić. Balansira između automobila, ali ide svojim putem. Očito ne zna kamo se uputio, ali ide dalje, nesvjestan životne opasnosti. Razdraženi vozači trube, izbjegavaju ga, koče, neki se i ljute, ali mačić napreduje. Upravo se našao pod kotačima jednog auta, ali vozač je bio uviđavan, naglo je zakočio. Mače stalo u čudu i gleda.

Nailazim pločnikom. Vozač spušta prozor i pita - da li je vaš ? Nije, odgovaram, ali izlazim na cestu i pobirem mače. Šteta da ga pregaze. Odnosim ga u dvorište. Stavim na stepenice terase. Trese se, da li od straha ili hladnoće, ne znam. Zamotam ga u krpu, vire samo oči. Zanimljive oči nebesko plave,to još ne  vidjeh. Dolazi muž s posla. Uočava zamotuljak na stepenicama, pokazuje prstom i pita - šta je to ?- Mačić, odgovaram. Pričam kako sam ga našla. Ljuti se, što će nam, kaže. Kada ga bolje pogleda, još se ljuti ali određuje, može ostati kada je već tu, ali ni u kojem slučaju ne smije ulaziti u kuću, mora ostati u garaži.

 Smjestili smo mače u kutiju, navečer ga spremili u garažu. Cijelu noć se iz garaže čulo tužno mijaukanje, mali očito nije želio biti sam. Dobio je malo mlijeka koje je jedva popio, koliko je bio slab. Drugi dan odlazimo na tržnicu, kupujemo piletinu. Muž kaže - ne može mačić živjeti samo od mlijeka, možda će moći jesti kuhanu piletinu, to je lagana hrana. I bi tako, mačić se zaista dobro najeo. Navečer ga treba opet spremiti u garažu, ali malac mijauče. -Da ostane u hodniku, kaže muž. Napravit ću u jednom kutu pregradu, pa neka bude tamo.

 I mačić je ušao u kuću. Proveo par dana u pregradi, a onda se popeo preko ruba i počeo istraživati kuću. Bio je tako malen da je jedva prešao preko praga.Penjao se uporno, padao natrag, a onda bi se nekako prekopitnuo u kuhinju. Polako ,mic po mic, evo ga u cijeloj  kući. Muž više ne prigovara,a  mačić polako osvaja prostoriju po prostoriju u kući. Sada već smije zalaziti kamo želi. Vrijeme je da mu damo ime, muž predlaže, neka se zove Rira,jer se na kraju  uspostavilo da je mačka a ne mačak.Ja pristajem i  tako postane Rira.. Nakon nekog vremena Rira zauzima fotelj iz kojeg je moj muž običavao gledati televiziju, ili u njemu sjediti dok čita. Sada donosi drugi fotelj da ne bi ometao Riru koja  zadovoljno drijema na osvojenom teritoriju. Rira  voli gledati i televiziju, šapicom lovi slike na ekranu. Kada pojačam ton na televiziji muž mi zna reći - utišaj, da ne probudi Riru, koja spava u fotelji ispod televizora. Malo po malo postala je punopravni član obitelji. Smije svuda i sve, više se ne ljutimo na njene nestašluke ako na primjer sruši koju vazu,nestanu ključevi,izgubi se sat  ili slično.

Kad se samo sjetim kako je bio protiv mačaka i kako se ljutio što sam je dovela kući. Prošla je eto i više od godine dana kako je Rira  stigla u naš dom i osvojila ga. Sada je to velika i lijepa, potpuno bijela maca koja nam se uvukla  pod kožu. Ne mogu vam opisati sreću koju osjetim na pomisao  kako sam spasila jedan život.