U neka davna vremena, jedna je kraljica rodila sina, koji je bio tako ružan i izobličen, da je ona zaplakala kada ga je ugledala. Rođenju djeteta prisustvovala je jedna vila, koja je pokušala utješiti kraljicu.

 

“Kraljice, ne tuguj,” reče vila. “Ja ću tvojemu sinu podariti pamet i duh, više nego ikojemu drugom djetetu. On će biti najpametniji na svijetu. A onoj koju će zavoljeti, moći će podariti taj dar pameti.” To je kraljicu malo utješilo. “Ako mi sin nije naočit, milo mi je što je uman,” reče ona vili, smiješeći se.

 

Dijete se rodilo s čudnim čuperkom na tjemenu. Stoga su ga prozvali Riki čuperko.

Čim je progovorio, Riki je ljude prenerazio svojom mudrošću i razboritošću; a bio je i veoma veseo momčić. Prođe nekoliko godina, i kraljici susjedne zemlje rodiše se dvije djevojčice, blizanice. Prva je djevojčica bila osobito lijepa, a druga izrazito ružna. Koliko je kraljica bila radosna zbog ljepote prvoga djeteta, toliko se rastužila kad je vidjela drugu djevojčicu.

 

Ista vila, koja je bila nazočna pri rođenju Čuperka, pojavila se i prigodom ovoga rođenja.

“Raduješ se ljepoti male kraljevne,” reče vila. “Ona će uistinu biti najljepša na svijetu. Ali jao, bit će prazne glave, bez imalo duha i razuma. Što se tiče tvoje druge kćeri, ona će biti sva od pameti, pa će ljudi, slušajući je, zaboraviti da je ružna.”

 

“Oh,” reče kraljica molbeno. “Da li bi bar malo pameti od ružne moglo prijeći na lijepu kraljevnu?” “Ja to ne mogu učiniti,” reče vila. “Ali mogu dati dar ljepotici, da svoju ljepotu prenese na čovjeka, koga voli.”

 

Godine su prolazile, i dvije su kraljevne rasle, jedna iz dana u dan sve ljepša i sve gluplja, druga sve ružnija i sve pametnija. Posjetitelji kraljevskoga dvora najprije bi tražili društvo lijepe kraljevne, no ubrzo bi se zasitili razgovora s njom, pa bi odlazili do one ružne, koja je umjela opčarati svojim duhom i pameću, pa nisu ni primijetili da je ružna.

 

To je žalostilo ljepoticu. A kada ju je jednoga dana i majka prekorila zbog njezine neukosti i nespretnosti, kraljevna je pobjegla u šumu da se do mile volje isplače. Dok je sjedila pod stablom i gorko plakala, prišao joj je lijepo odjeven mladić i upitao je, kakva joj je nevolja.

 

“Oh, ja bih voljela biti ružna, samo da imam pameti,” jecala je ljepotica. Kad je podigla suzni pogled, zgroznula se od mladićeve ružnoće. On joj reče: “Tko je tako lijep kao ti, taj ne bi smio biti tužan. Mnoge sam ljepotice susreo, ali nijednu prekrasnu poput tebe. Možda bih ti mogao pomoći - jer vila mi je na rođenju dala dar: da onoj, koju zavolim, prenesem pamet i duh, koje imam u izobilju. Ali obećaj mi da ćeš se udati za mene.”

 

“Oh, obećajem!” povika ljepotica. “Samo da ne ostanem tako glupa, i da mi se ne smiju!”

“Dajem ti rok od godinu dana,” blago reče kraljević Riki. “Imaš vremena razmisliti o mojoj ponudi.”

 

I on joj pokloni pamet, razum, i duhovitost kakva se rijetko susreće. U tili čas ljepotica se posve promijenila. Vratila se u dvorac, i iznenadila roditelje, sestru, i sve dvorjane svojom blistavom pameću, znanjem i razboritošću. Raspravljala je o svim stvarima ljupko i umno,

te su mnogi dolazili k njoj po savjet. Sa svih su strana stali stizati prosci. No ljepotici i mudrici nije bilo lako izabrati među njima nekoga, tko bi bio ravan njezinoj ljepoti i mudrosti. A Rikija Čuperka posve je zaboravila.

 

Jednoga je dana opet pošla u šumu, da bi u tišini razmislila da li da se uda za jednoga od prosaca, koji se pokazao najpametnijim i najljepšim. Došla je do onoga istog mjesta, na kojemu je prije godinu dana sjedila i gorko plakala. I kad je sjela na nj, odjednom se sjetila susreta s Rikijem, i svojega obećanja da će se za nj udati. Istoga časa

Riki se pojavio pred njom u svoj svojoj ružnoći.

 

“Navršila se godina dana od našega susreta,” reče Riki, poklonivši se kraljevni. “Jesi li spremna da se udaš za mene?”

“Po istini govoreći, ja još uvijek nisam spremna za takav korak. Kao što znaš, sreo si me dok sam bila glupa, i ja sam ti tada obećala da ću biti tvoja žena. Sada, kad sam zahvaljujući tebi postala pametna, teško mi je izabrati muža - nitko mi nije dovoljno dobar. Možda mi nisi trebao darivati pamet.”

 

“Jesi li zadovoljna s mojom pameću?” upita Riki Čuperko. “Oh, i te kako,” kliknu kraljevna. “Ali ne i s tvojim izgledom..”

 

“Ako me zavoliš, ti ćeš to moći promijeniti,” reče Riki. “Ona ista vila, koja je meni dala dar da svoju voljenu darujem pameću, dala je i tebi dar da svojega voljenog učiniš lijepim.”

Ljepotica tada pogleda Rikija, i osjeti u srcu toplinu ljubavi. Ta on joj je velikodušno podario razum, i još joj je ostavio godinu dana da se odluči za udaju.

 

Kraljevna tada reče: “Svim svojim srcem darujem ti ljepotu - željela bih da budeš najljepši kraljević na svijetu.”

Netom je izgovorila te riječi, Riki Čuperko se provrgnuo u najljepšega, najočitijega mladića. Neki rekoše da je takav bio samo u njezinim očima, koje su ga pogledale s ljubavlju. Svejedno, oni su jedno drugomu bili najljepši i najpametniji, pa se vjenčaše, i sretno su i dugo živjeli.

 

(Francuska bajka, prevela i prepričala V.K.)