Teče i teče, nezaustavljivo pod prstima moje duše, glazba mog života...

Skladana u tišini, skladana u divljini, ali uvijek, uvijek bez prestanka,

ona teče...

Ja upijam ljepote oživljenih trenutaka, stvaram akorde, vođena dubinama boli, ali se nikad ne zaustavljam..

Nikad ne čujem sebe, uvijek čujem samo eho, kroz one, koji poslušaju dijelove te  skladbe..

Ponekad, zapravo, gotovo uvijek, slušaoci odustaju, jer traže cjelinu,

a cjelina će tek na kraju biti odsvirana.

Na kraju, iza zavjese, u tišini, pred Onim, koji od moje duše, glazbenika stvori..

I tko će shvatiti fragmente, koje poput snovolovke hvatam u mrežu, a onda ih puštam, da, vođeni mojom žudnjom za letom, odu od mene,

daleko, u nebesnice nečije druge duše, koja će ih zatočiti, a ja ih stalno oslobađam...

Ali ja puštam da kroz mene teče ta rijeka, ta glazba, koju ne upisujem u notni papir, niti je ne obilježavam, određujući joj nazive...

Ja je ne sviram na dvorovima, pred kraljevima...

Ja sam ulični svirač, koji glasom ispraća darežljive i sebične ruke jednako..

Ne tražim nagradu...

A netko opet ubaci novčić u praznu kutijicu predamnom...

Ja se ne zaustavljam u svojoj želji da glazbom pratim sve zrele i nedozrele poglede...

Jer, kroz nju, i moj život se kreće od nedozrelosti do zrelosti, od sebičnosti, ka potpunoj otvorenosti...

Zato, prsti moje duše nikad ne zaustavljaju svoju svirku.. Jer samim činom odustajanja, odustaju od savršenstva, kojeg tek ljubav u potpunosti, može ispuniti...